Iako dosta stereotipni početak priče koja počinje sa konstatacijom u kojoj se pominju male noge i futbal, ipak Filipova priča ne predstavlja životni stereotip. Jer iako se njegov profesionalni sportski agažman završio tik na početku, njegova ljubav prema sportu a posebno biciklizmu je samo jačala, kao i njegova lična istrajnost u bavljenju sportom. A to je dovoljan razlog za svrstavanje Filipove životne priče u kategoriju inspirativnih.
„Oduvek sam bio hiperaktivan, ne u smislu da sam pravio štetu. Kao klinac u vrtiću i osnovnoj školi uvek sam se pentrao, zavlačio, penjao se na okvir od vrata kao pauk, radio vežbe, gimnastiku na drvetu. Posle sem ova dečija posla batalio i okrenu se u drugom smeru a biciklizam je došao u moj život tek u mojoj dvadesetoj godini,“ kaže Filip, dok sedimo na klupi u jednom maglićanskom parku. „U mom slučaju se nikada nije radilo o forsiranju od strane roditelja ili nastavnika, jednostavno sam oduvek imao želju da se krećem.“
„Verujem da je moja lična želja da se bavim sportom urođena,“ kaže mi i postavlja mi pitanje, kao da smo na tren zamenili uloge novinar – sagovornik: „Vladimira, da li znaš kako su me zvali kada sam bio mali?“.
„Nemam pojma,“ mislim u sebi, i valjda je to i Filip shvatio, pa odmah odgovara na svoje pitanje: „Zvali su me Rambo i Brus Li! I upravo uz ove nadimke sam izrastao u sportistu, ali nažalost, ne profesionalnog.“

Futbal, košarka, rukomet, pa na kraju: biciklizam
Filipov prvi profesionalni kontakt sa sportom je bio u FK Maglić, gde je kao klinac sa svim svojim drugarima iz sela igralo futbal.
„U jednom trenutku sam prešao u FK Mladost u Bačkom Petrovcu, ali sa svojim šesnaest ili sedamanest godina sam shvatio da futbal uopšte ne volim futbal – ni da ga igram, ni da ga gledam,“ nastavlja svoju sportsku priču Filip. „Tako da sam prešao na košarku, ali nisam je igrao u klubu, jer naša sredina nije košarkaškog tipa a u to vreme nije bilo mogućnosti da odlazim u neki novosadski klub. Ali igrao sam je svaki dan i svaku noć na našem školskom terenu.“
U petrovačkoj gimanziji je bio uključen u sve sportske i rekreativne sekcije. No njegova prva školska neostvarena ljubav je bila fizioterapija.
„Moja prva želja je bila da upišem srednju školu za fizioterapeuta, jer je to vezano za telo i mišiće, što me je uvek zanimalo. Međutim, tu je trebalo mnogo bodova za upis, tako da sam odustao od toga i upisao gimnaziju. Ali već na prvoj godini u gimnaziji sam shvatio da sam rođen za sport, da imam predispozicije i dar da pokažem kako treba nešto da se u sportskoj i fizičkoj aktivnosti uradi, kako treba pravilno vežbati ili baviti se sportom i već tada sam odlučio da upišem fakultet sporta,“ kaže Filip i napomnje da podrška porodice nikada nije izostajala u jegovim bitnim životnim odlukama.
Iako nije postao profesionalni sportista, ceo njegov sadašnji život je posvećen sportu, i to ne samo kroz studije sporta, već kroz svakodnevni odnos prema sportu, biciklizmu, vežbanju – i zdravlju.
„Na fakultetu me je najviše zanimalo sve što je vezano za telo, kako ono funkcioniše, pravilan hod mišića prilikom vežbanja. Pronalazio sam se u svakom sportu,“ priča dalje. „Jedino neću prežaliti što nikada nisam profesionalno igrao rukomet, jer je to moja neprežaljena ljubav. Na fakultetu sam pokazao vanserijski talenat za njega, ali godine su tu već bile. Imao sam već 22 godine, mnogo truda i rada bih morao da uložim da bih uspeo kao rukometaši koji se ovim sportom bave od malena. Iako sam imao i podršku profesora sa fakulteta, koji me je ubacio u drugu ligu Srbije, gde sam doživeo i povredu, ipak sam odustao od ideje profesionalnog bavljenja rukometom.“
I pored raznih operacija i povreda, Filip ne gubi želju za sportom: sa tri godine je operisao preponske veze, što mu je donekle skratilo pokrete u nogama, u osnovnoj školi, odnosno srednjoj je imao povredu ramena, polomljenu ključnu kost, probleme sa kolenima… „Ali nisam izgubio volju za sportom i svakodnevno vežbam ili vozim bicikl. Jer ako nema fizičke aktinosti u mom danu, ja se osećam apsolutno nervozno,“ motiviše Filip i mene da više vežbam i vozim bicikl (ali za sada samo kao prevozno sredstvo od tačke A do tačke B 🙂 ).

Biciklizam kao rekreacija i način života
Biciklizam je rekreacija, sport i način kretanja kopnom korišćenjem bicikla, prevoznog sredstva na ljudski pogon, kažu neke definicije ovog tipa sporta. Danas je biciklizam standardni olimpijski sport u nekoliko disciplina. Upravo danas za Filipa Drakulića iz Maglića biciklizam znači način života.
„Od malih nogu sam počeo da vozim i bicikl. BMX plavi je bio moj prvi bicikl, pa su dolazili veći i veći, kako sam rastao. Međutim, nikada nisam gledao na bicklizam kao na celinu, odnosno na sport, nego sam ga koristio kao svi mi, manje-više, u selu: kao prevozno sredstvo od tačke A do tačke B, kao ono klasično bacanje bicikla uz ogradu, nečuvanje istog. I nije imao ko da me nauči tom „odnosu“ prema biciklu …
Filip nastavlja svoju sportsku ispovest:
„Tek upisom na fakultet mi je Ilija Bjelica Grejdi iz Maglića, majstor za bicikle, koji je i meni tada održavao bicikl, predložio zašto se ne bi bavio biciklizmom, pošto sam i tada i dan-danas imam problem sa kičmom,“ približava svoje ozbiljnije biciklističke početke Filip. „Pri vožnji bicikla se, naime, ne troši kičma, nema skakanja i slično. Tako sam na njegov predlog kupio prvi malo bolji, profesionalniji bicikl koji sam koristio pet godina i godišnje sam s njim prelazio oko 3000 kilometara.
Bicikl je nastao je u Evropi u 19. veku. Otkriće bicikla nije vezano za određenu godinu ili konkretnog izumitelja. Kroz istoriju je bilo više primera vozila pokretanih ljudskom snagom. Osoba koja se spominje kao prvi vozač bicikla je nemački baron Karl fon Drajs (nem. Carl von Drais), koji je 1817. godine vozio svojevrsni bicikl na guranje. Starlijev model bicikla iz 1885. godine najčešće se smatra prvim modernim biciklom. Dalje poboljšanje bilo je uvođenje pnemuatskih guma, 1888. godine, koje je uveo Škot Džon Danlop. Od tada se osnovni koncept bicikla nije bitno menjao, osim što su današnji bicikli daleko lakši za upravljanje i sigurniji. Zbog relativno jeftine izrade i dostupnosti to je danas najraširenije prevozno sredstvo. Pretpostavlja se da danas na svetu postoji preko 1.000.000.000 bicikala.
Zbog činjenice da u poređenju s drugim uobičajenim prevoznim sredstvima daleko manje opasan po zagađenje okoline, a ujedno vrlo pozitivnog učinka na zdravlje ljudi koji voze bicikle, gradovi i opštine osiguravaju za bicikliste različitu infrastrukturu koja im olakšava vožnju, naprimer odvojenu biciklističku stazu.
„Filipe, da li su opština Bački Petrovac i njeni stanovnici otvoreni za biciklizam?“, upitah sagovornika biciklistu.
„S obzirom na to da smo 2014. godine osnovali biciklističku inicijativu Vihor MG, iako nisam više njen član, mislim da smo posebno u periodu 2014-2016 dosta uticali na promociji bicklizma kao vrste sporta. Organizovali smo razne akcije, u koje su se uključivali i roditelji, i uglavnom smo skretali pažnju na bezbednost u saobraćaju, na pravilnu vožnju i sedenje na biciklu,“ kaže Filip i dodaje.
„Međutim ima jedan problem a to je u stvari što na relaciji Maglić – Bački Petrovac nema biciklističke staze, kao što naprimer ima na relaciji Kulpin – Bački Petrovac, i ljudi se pribojavaju da voze po putu, uz brzu vožnju automobila i ludu vožnju kamiona. Kada bi se napravila biciklistika infrastruktura na teritoriji opštine Bački Petrovac, mislim da bi ljudi mnogo više koristilo bicikl, a manje automobile.“

Na more – biciklom
Filip Drakulić sa svojim drugarom Milanom Bosančićem su smislil pakleni plan. Dobro, nije baš pakleni, ali je zanimljiv: da ovog leta na more odverglaju biciklovima, kao što su to u davna vremena uradili neki stariji meštani Maglića, kada su seli na bicikl i tako otputovali sve do Vodica.
„Bili smo već na biciklovima na moru, ali smo biciklove spakovali na nosač na autu, pa smo se autom odvezli na more u Crnu Goru,“ objašnjava Filip. „Najduža ruta koju smo sa drugarom Milanom prešli jeste Maglić – Fruška gora – Maglić. Najčešće pravimo krug od 60 kilometara po opštini, ali pravimo krugove, pa to često za jedan dan ispadne i po 100 – 120 kilometara a to je za nekog ko se ne bavi profesionalno biciklizmom sasvim dobra kilometraža. I da, jednom sam bio na biciklu u Beogradu, ali taj grad je divlji grad za bicikl, jedino Novi Beograd je O.K.“
O.K. Filipe, ali pakleni plan?… 🙂
„Na leto idemo na more u Hrvatsku, verglaćemo do Umaga a naš plan je da ne stignemo što pre do odredišta, već da uživamo u vožnji, da pređemo malo hrvatsko primorje, pa malo do Slovenije, pa da se vratimo vozom kući…,“ otkriva Filip drugarske planove za leto.
Dok se zahvaljujem za razgovor, i gasim diktafon, Filip Drakulić me zaustavlja, jer ima jaku potrebu da apeluje na decu i mlade ljude:
„Na žalost, u sadašnje vreme za mlade generacije, posebno za decu u osnovnoj i srednjoj školi jeste karakteristično da puno gledaju rijalitije i igraju kompjuterske igrice, što je oukej, i ja sam igrao igrice, ali umereno. I upravo moj moto je da treba sve umereno, jer ne volim ekstreme (verovatno za to nisam ni uspeo u profesionalnom sportu)! Ali apelovao bih na to da deca voze biciklove i da uživaju u toj vožnji, da ga verglaju (po Magliću), razgledaju okolinu, jer upravo tako stvaraju momente za pamćenje.“
Vladimíra Dorčová Valtnerová
Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.
Pridaj komentár & Dodaj komentar