Sistematično u sebi gajim osobit plezir (zadovoljstvo, prijatnost) iz parabole koja ukazuje na kompaktnog čoveka koji je oblikovao naše društvo, te bi nas, kao takav, umeo i spasiti, kada bismo ga mi znali slušati… Melodramu o velikanu (život je tražio ovakvo integrisanje) manjinskog pozorišta, i kad ga je svojom smelošću nadrastao, donosim u ovo virtuelno zakulisje. Neka, na taj način, ovde trajno ostane spomen koji donosi jedan od najvećih propusta našeg života, koji je tako jako i lako odustao od gvozdenog neoliberalnog društva, kulture ambalaže koja ne podnosi sadržaj i uveo magičnu misao.
Sjaj i beda titra
Na kraju krajeva, Pavela Čiliaka-Čilja (1946 – 2012.) nije više zanimao život koji je došao kasnije. Takvoga je u kalendaru samo četvrtina do starosti. Kada je pozorište uzelo u ruke drugo vreme… Valjda je, zapravo, o toj besmislenosti slutio na vreme. A opet, kao da nije želeo da je prizna, pa ko još želi načisto da zna da će sa svoga vrha jednom pasti! On, koji potiče iz onog najvišeg glumačkog plemstva! Od 1955. godine usavršavan od strane Privratskog, Bartoka, Vasiljevića, Hmelke, Sladečeka, Hansmana, Majere, Butke… koji su mu aplaudirali i tapšali ga po ramenu na najprestižnijim festivalima u Trebinju, Vranju, Martinu, Breznu, u Pragu… Koji nas je oduzimao u „Deci“, „Mirandolini“, „Kralju Ibiju“, „U zakulisju“, „Lisistrati“… Za svoje glumačke performanse bio je nagrađen mnogim priznanjima u Jugoslaviji, Srbiji, ali i u Slovačkoj. Jedno od najznačajnijih je Počasno priznanje sa upisom u Spomen-knjigu Udruženja pozorišnih amatera Slovačke, kao jedinom glumcu iz Srbije.
… Ne znaju, zapravo, kada je tačno počeo da živi kao Herbert, koga je na kraju i na daskama prikazao sa Alžbetom Vagadai („Zovem se Herbert“), u alternaciji sa Pavelom Čiliakom. Kažu da ga je iz njegove mršave samoće, bez toplote i svetla, ili pre, otpadništva, dobrovoljnog izgnanstva iz realnosti, pospanog polusna, umeo da probudi aplauz. U tom trenutku je znao da je previše rano da bi bio nadoknadiv, a previše kasno da bi mislio da je nenadoknadiv! No, živimo onim što pružamo! Živeo je da bi bio neko drugi. Živeo je putem likova koje je odigrao, do poslednjeg daha, kada su ga već gledaoci i ljudi napustili. Kada se spustila zavesa i niko ga nije čekao. Već ni daljinski upravljač u garderobi, koji je suvereno pripadao njegovoj ruci glumačkog veterana, starog momka. Nije imao ko da brine o njemu kada je, van scene, u zakulisju, počeo sam sebe da sažaljeva! Na kraju je bio šaptač u predstavi. Pomalo je bio kao milostinja njegov šaptački angažman u predstavi „Klinč“ Slovačkog vojvođanskog pozorišta.
Osa
Tresao se, kažu, u garderobi, pred premijerama, kao Osa koja stoji i diči se pred pozorištem. Bio je radoznala pčelica. Radio je na sebi, radio je na saosećanju i empatiji, večno sumnjavši u glumca koji iz njega treba da nadođe. Na probama nije pričao, pratio je smernice, pa je onda, kod kuće, vežbao do iznemoglosti, kao svaki ozbiljan glumac, što je, zapravo, i najusamljenije biće – samo sa svojom koncentracijom i slikotvorenjem, sa svojim sumnjama i preispitivanjima sebe…
Dozvolite sebi prošetati pored Ose u centru Petrovca, kod pozorišta, bliže dvorištu, prostrujaće kroz Vas Čiljo!
Nabukodonosorov glas
Valjda je jednom bio srećan. Sa onakvim glasom! Lirske rezonance. Umeo je tačno i temeljno da se njime služi, da li u komediji ili tragediji. Bio je to pun, baršunasti glas! Rezonirao je kao promukao i oštar, te je kao takav bio dugo korišćen u radijskim predstavama Ljuboslava Majere, u Novosadskom radiju. Imam osećaj kao da se na njegovom glasu zapravo gradila predstava! Bila je 1979. godina kada je u predstavi „Nikolo i Nabukodonosor“ zaplakao zmajskim glasom i njime si napravio distancu, gard, višu ambiciju… Ovakav stoji na jednoj arhivnoj fotografiji, nasmejan, sa muštiklom i cigaretom, u novogodišnjoj noći 1985./86., u pozorišnom klubu „VHV“, nad plemenitim pozorišnim društvom. Superioran i zadovoljan – o moći glumca! Želim misliti da je bio srećan. Iako je, možda, najpogodnije od svih, plakao glasom! Zaboga, kako uspeti glumiti bez onakvog glasa!
Raskoš
Nije glumio alfa-ljubavnike, nisu mu oni pripadali! Bio je, nekako, iznad njih. Mali, zdepast, a ipak je bio više! O, kako je bio potentan njegov nastup na sceni! Bio je glavni protagonista! Nesigurnosti iz garderobe nestale su u tom vrtlogu afekata i ekspresija, u kamevalizaciji, depatetizaciji, koju je često umeo da stvori svojom smelošću! Opsesivna, biološka reinkarnacija mogla se direktno opipati iz svakog lika. Njegov nastup podsećao je na smirenje libida! Samozadovoljstvu! Kultni je njegov gospodin Ružička, ljulja se ležeći na stomaku, prilazi k njemu glumica i pita ga: Gospodine Ružička, jeste li sami? Često se dešavalo da je režiser koristio njegovu žudnju za ljubavlju i ženom. Sam je te raskoše vrhunca osećao svaki put kada je glumio, u opoju predstave, te mu, realno, niko ne bi pružio, nikakva čovečina, ni ona ženska. Ni tako intenzivno! Kažu da je jednom imao romančić… Konačno je u Herbertu proživeo ljubav, i iz odžaka se zadimilo! Mogao je da voli. Bio je to neizlečiv vapaj! Za negom, za ljudskom toplinom!
Nant
Kod rodbine koja živi u Nantu potvrdio je strast ka slikarstvu. Iz slikarskog studija ostali su strasni spomeni o Brunovskom, do sitnice tačne gravure u lipovom drvetu i sviranje na fruli. Drhtaji osmeha kada je izgladnelom pozorišnom podmlatku pripremao tost i posvećivao ga u zatišje slatkog kupusa. Voleo je da se ističe i da bude važan. Želeo je da se pita i da bude koristan za one više ambicije! Da glumi do beskonačnosti!
Šaputanje u guščjoj koži
Najbliže sam mu bila tri puta. Krepio je glasom kao Nabukodonosor, kada smo sa televizijom snimali njegove gravure, kojima je nadomeštavao to što ne glumi na daskama, i kada je bio pri mom nesigurnom pokušaju nesuđene glumice, u mom neuspelom ekskursu erotizovane drame „Kada se prohladi“, u „VHV“, 1990., za koju je i napravio sasvim simboličan plakat! Jednom i gotovo! A onda je došlo do smene generacija, pozorišne strategije, došlo je do profesionalizacije, došlo je do onoga do čega je moralo doći! Amaterstvo je najuzvišenija, ali lako zamenjiva kategorija, potpuno napreduje kada ima materijalnu sigurnost. U neizvesnosti od gubitka zaposlenja i mesta u pozorišnoj hijerarhiji počeo je da se raspada…
…A toliko malo toga sam, zapravo, radila za Čilja! Ako ćemo iskreno, samo onako, neoprezno, je trebalo da se počisti sramota sa ovog, kako je sudbina htela, šaptača. Nije trebalo mnogo naćuliti uši da se čuje njegov već bespomoćan, a ipak, „nadglas“ umirućeg bez trupe! Glas iz kućice – od dole, na visinu scene! Taj neće zanemeti!…
Mea omnia culpa!… Ostaje mi bar očajni osećaj ljudskog neuspeha!
Foto: iz arhiva Pozorišta VHVž
Projekt pod nazivom Lice društvo slikano manjinskim amaterskim pozorištem, koji realizuje Asocijacija slovačkih novinara, finansijski je podržalo Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave R. Srbije. Statvovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne održavaju stavove Ministarstva, koje je dodelio sredstva.
Sviđa Vam se ovaj članak? Podržite nas!
Želite da dobijate zanimljive članke na mejl? Prijavite se na newsletter.
Pridaj komentár & Dodaj komentar