Kultura drugačija

Jasmina Kotasová-Medveďová: Želim da služim Bogu, na svom jeziku, svom narodu

Jasmina Kotasová-Medveďová

Ljubav, vera, pokajanje i praštanje ključne su reči u životu jednog evangeliste. Praznici ali i ostatak godine, prilika su da poradimo na svom duhovnom biću, odnosno mentalnom zdravlju, objašnjava nam sveštenica Jasmina Kotasová-Medveďová.

Njena parohija je Silbaš. Voli rad sa decom i trudi se prema svima odnosi kao prema Bogu. Recept za sreću joj je praštanje, kako i drugima, tako i sebi.  Kaže da čovek nije taj čiji je zadatak da sudi i osuđuje, jer ne može uvek da zna celu istinu.  

Žena koja vodi službu u drugim religijma nije baš često prizor. U Slovačkoj evangeličkoj crkvi ova praksa postoji oko pola veka. Kotasová-Medveďová rukopoložena je 22. aprila 2007. godine u Bačkoj Palanci. A bila je i veroučiteljica u gimnaziji i osnovnoj školi u Bačkom Petrovcu.

Šta Vas je navelo da se bavite religijom kao svojim životnim pozivom?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Navela me je vera u Boga. Od ranog detinjstva, a najviše u tinejdžerskom dobu, kad sam počela da tražim odgovore na životna pitanja tipa „zašto sam tu“ i „koji je cilj mog života“. Znamo gde život počinje, ovaj biološki život. Znamo gde završava, ali da li je to kraj ili ima nastavak? Recimo da sam se u četrnaestoj godini života uputila u to i počela da tražim. Otišla sam među mlade u našoj crkvi u Bačkom Petrovcu i tamo su jako lepo kateheti radili sa omladinom. Mnogo su pevali, pričali – to što tinejdžeri vole- da pričaju, da dobiju odgovore, da ih neko razume i da ih prihvati. Osetila sam prihvatanje, takve kakva jesam i osetila sam ljubav što je ključno što me je dovelo do ove odluke jer sam shvatila i osetila da me Bog prihvata takvu kakva jesam, da me voli bezuslovno i da je On jedini pravi prijatelj kojeg imam u životu i to mi se potvrđuje i dalje. 

Mojo autorka: Anna Berediová

Studirali ste na Evangeličkom teološkom fakultetu Univerziteta Komenski u Bratislavi. Šta Vas je vezalo za Silbaš?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  U to vreme ništa me nije vezivalo za Silbaš jer nisam znala da ću tu službovati. Nisam uopšte ni znala gde ću da idem. Ali sam se vratila jer su me koreni ovde vukli i to što smo mi Slovaci ovde kao neko ostrvo. Meni je to najdragocenije iza vere u Boga. Prvo je pripadnost religijska, onda pripadnost svom narodu. To mi je najsvetije što imam i to me je vratilo.  Jer sam htela da služim Bogu, na svom jeziku, svom narodu. Zbog toga sam i otišla, da se vratim. 

Koliko ste zadovoljni ovim poslom?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Ja bih više rekla služba, jer čovek mora ceo da se da, sa svime što jeste i što ima. Drugačije ne ide. Ne može čovek jedan deo sobe da da. Iako je tako u svim pozivima, Bogu mora najviše da se da, da bi imalo onakvog efekta kakav Gospod želi. 

Posao kao i novčić ima dve strane. Nije lako raditi s ljudima. Sveto pismo kaže da sve što činimo, da činimo kao Bogu, a ne kao ljudima. Gde čovek može da nađe neki balans.  Nisu svi isti, nije nas Bog stvorio iste. Svaka narav je drugačija. Svako želi drugačiji pristup, pažnju, da bude prihvaćen. I to je najteže, da udovoljite ljudima, a ne možete udovoljiti svima. I ne treba. Zadovoljna jesam ovim poslom, jer se trudim na molitvama i u poverenju koje imam u Boga jer znam da me on čuva i vodi, da sve što radim radim kao njemu, a ne kao ljudima. 

Kako komentarišete to što u drugim religijama ženama nije dozvoljeno da vode službu?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Ne znam da odgovorim na to pitanje. Znam jedino da apostol Pavle u svojoj poslanici kaže da nije ni muž ni žena, ni Grk ni Jevrejin, ni slobodan čovek ni rob, nego su svi jedno u Isusu Hristu Gospodu našem. Suština je da Bog ne pravi razliku. Bog nema sa tim problema, zašto bismo mi ljudi trebali da imamo?

Šta je najvažnije u životu jednog vernika protestantske crkve?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Isto kao što i kod bilo kog vernika – vera u Boga, ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Znači ljubav prema Bogu koliko je u našoj moći, to što nije u našoj moći to nam Bog pomaže prisustvom Duha Svetoga.  Ali ljubav prema bližnjima je jako važno jer Bog kaže da ako mi ne oprostimo, kako nama može da bude oprošteno. Kako možeš da kažeš da ljubiš Boga, a ne ljubiš bližnjeg svoga? Ako ne ljubiš brata koga vidiš, kako možeš da ljubiš Boga koga ne vidiš? 

Tu su nam praznici. Koji se običaji u vezi Božića praktikuju?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Četiri nedelje pre Božića imamo adventno, liturgijsko doba gde se spremamo na iskreno slavljenje rođenja Isusa Hrista. U stvari očekujemo njegov drugi povratak na Zemlju jer je rekao da će opet doći, ne kao dete, već kao odrastao čovek – Bog u svoj svojoj moći sa anđelima nebeskim. Na taj dolazak mi se pripremamo svaki dan, kao kad bi Gospod trebao sad da dođe. Tako bi trebali svi da živimo. Ali u liturgijskom delu godine, trebalo bi to da bude intenzivnije. Da više propovedamo Hristov drugi dolazak, da pozivamo ljude ka pokajanju, opraštanju grehova i da se pričeste u crkvi. Ili ako nije moguće, da se pričeste kod kuće. I ta mogućnost postoji. To je dobra prilika da se veze između sveštenika i vernika učvrste. Da se neguje zajednica, da ljudi imaju osećaj da su bitni, da ih Bog voli. 

To je najbolji način pripreme, a sve ostalo ide uz to. Post kao post je jako dobar, iz teoloških ali i iz medicinskih, ali nije neophodan. Duhovni post ide sa fizičkim postom. Ali najmerodavnija je ta duhovna priprema.

 Jasmina Kotasová-Medveďová: „Ne smemo da osuđujemo, treba da volimo i da opraštamo. To je naša misija kao ljudi u ovom životu.“ / Foto: Anna Berediová © Storyteller

U modernom društvu taj duhovni post može da se nazove i mentalnom higijenom na neki način. Kako izgleda ta duhovna priprema?  Šta je psihički post?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Duhovni post je pokajanje, traženje u iskrenoj molitvi oproštenje grehova svojih od Gospoda i onda pričest, kao potvrda da nam Gospod oprašta grehe. U svakom tom posvećenom hlebu i u svakom posvećenom vinu koji se sveštenik posvećuje Božijom rečju.  

To je duhovni post koji nije jednostavan, može da bude duži proces. Sve zavisi od Božije volje i od naših života. Šta je to što nas odvaja od Boga? Ne postoji veliki i mali greh. Svi grehovi su grehovi i svi moraju da budu oprošteni kako bi bili blizu Bogu. Ali sve zavisi od stanja našeg srca, koliko smo se udaljili od Boga da nam da snagu da oprostimo.  Čoveku je onda lakše, bolje spava, radosniji je. 

Da li to znači da treba da oprostimo i sebi za neke grehove?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Apsolutno.  Apostol Pavle piše da ga ne interesuje nikakav ljudski sud, ni sam sebe ne sudi, jedino Bog pravilno sudi – niko drugi. Čak ni mi ljudi među sobom ne smemo da se osuđujemo. Nemamo to pravo. Jer nismo merodavni. Šta mi znamo šta je dovelo tog čoveka do određene situacije.  Znači ne smemo da osuđujemo, treba da volimo i da opraštamo. To je naša misija kao ljudi u ovom životu. 

Imate li nešto da nam poručite pred praznike?

 Jasmina Kotasová-Medveďová:  Treba da oprostimo i da se volimo, kao što nas Bog voli i što nam je oprostio u Isusu Hristu. Nećemo biti bez briga i problema, to ne treba ni da očekujemo jer ćemo se razočarati. Taj entuzijazam će brzo prođi, treba da budemo realni. Ali vera je nešto nadrealno, to je dar od Boga. Imamo pravo da se nadamo onom najboljem, jer Bog je to obećao. Teista, ateista, svako veruje u nešto apsolutno dobro i traži to u životu svesno ili podsvesno. On nam je dao tu ideju, u njegovoj moći je da nam to daruje u božijem kraljevstvu. Ovde na svetu nema tog idealnog, ali ima nijansi. Te nijanse treba da bude naša vodilja prema konačnom cilju, gde ćemo sigurno dospeti. 

Suština je da svako treba da traži ono najbolje i da teži ka tome. Ali zbog toga što živimo u grešnom svetu, gde nema idealnog, neka nas razočarenja koje doživimo ne zaustave u toj težnji ka idelanom. Ja verujem da je to idealno Isus Hrist i da nas vodi. Verujem da On sve može da izleči. Ako ne ovde totalno, onda tamo apsolutno. Ne treba da dozvolimo da nas prvo razočarenje, prvi pad sputa da prestanemo da verujemo. Jer to je dokaz da je naša vera bila slaba.  Molimo Boga da nam da snagu da ustanemo i idemo dalje.  Ti padovi nam pomažu da rastemo u unutrašnjem čoveku, da naše unutrašnje biće raste kroz te životne lekcije.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Sanja Đorđević and Anna Berediová

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.