Sunce zalazi iznad Novog parka u Kovačici. U njemu nas čeka načelnica odreda izviđača “Janošik” Snežana Petrik Živković sa par vrlo mladih izviđačica. Proći će još nekoliko godina dok ne nauče prva slova u školi, ali vrlo dobro znaju kada treba da krenu i stanu na semaforu. Znaju i da vežu pertlu, pa i nekoliko vrsti čvorova, a verovatno znaju i da same zapale vatru.
Stižemo u prostor koji koristi ovaj odred, a u zelenim majicama i crvenim marama sa plavim rubom, dočekuju nas po visini poređani izviđači. U stavu mirno podižu tri prsta na desnoj ruci i pozdravljaju novinarke “Zdravo! Zdravo! Zdravo!”. Ispravljeni kažiprst, srednji i domali prst označavaju tri elementa izviđačkog zaveta: veru u sebe, veru u druge i veru u duhovnu stvarnost. Palac preko malog prsta pokazuje da jači uvek treba da čuva slabijeg, dok mlađi treba da poštuje starijeg.
Iako izviđači uglavnom borave napolju, spavaju u šatorima i uživaju u svežem vazduhu, kada je vrlo hladno, aktivnosti sprovode unutra. Ulazimo u njihov prostor pun različitih projekata, ideja, zahvalnica i pehara. Napolju, vesela graja dece koja uči kroz igru.
Šta je danas na nastavnom planu?
“Ovde deca postaju samostalnija, uče da vode računa o sebi, vraćamo ih prirodi. Sva ta tehnologija nas je progutala. Mislim da je sada deci interesantno da se vrate u prirodu. Kao da im je to postalo strano, pa im je valjda izazovno,” priča nam Snežana Petrik Živković.
Opšti je stav da će mlade upropastiti telefoni. Igrice i društvene mreže lepe oči u razvoju za sitne ekrane i oduzimaju detinjstvo. No, Snežana je primetila da je ipak moguće rešiti ovaj problem. U početku su telefoni bili zabranjeni na kampovima, ali se uvek našao neko dovitljiv i prokrijumčario svoj. Kako bi bili fer prema svima, na kraju su ipak popustili i na jednom kampu dozvolili ove uređaje svima. Međutim, krenuli su da zovu zabrinuti roditelji.
“Pitali su da li je sve u redu, s obzirom da im se deca uopšte ne javljaju, nisu aktivna na Viberu par dana. Rekla sam im da je sve u redu, jer oni ne mogu da stignu do telefona jer imaju drugih obaveza,” prepričava nam Snežana ovaj trijumf prirode nad tehnologijom.
Istina je da su generacije unazad rasle bez stroge kontrole i obaveze da budu konstantno dostupne na roditeljski poziv. Snežani se čini da su danas deca ipak malo prezaštićena. Zato ne znaju šta da urade kada se povrede ili kako da pomognu nekom drugom. Zbog toga, na primer, u svetu postoji čak i trend gradnje nešto opasnijih igrališta za decu. Najbolji način da se nauči odgovornosti, jeste da ona detetu bude i data.
“Izvlačimo ih da izađu iz komfora u kojem jesu i učimo ih stvarnom životu,” navodi Snežana.
Kao i kod čitaoca “Politikinog zabavnika”, godine izviđača kreću se od sedam do 107. Zato, uvek postoji neko stariji ko će brinuti o onom mlađem. U međugeneracijskom druženju svi imaju koristi, i ovaj “malić” ali i ovaj “palac” u izviđačkom pozdravu. Snežana kaže da je mlađima važno da im oni od kojih uče budu bliski godinama.
“To su njima uzori. Devojčice do petog razreda – pčelice, sa obožavanjem gledaju svoje planinke, i imitiraju njihove ponašanje. Starijima je jako važno da imaju odgovornost. Oni vole da čuvaju mlađe,” priča nam Snežana sa osmehom.
Poletarci i pčelice deca su uzrasta od sedam do 11 godina. Kada napune 11 godina postaju mlađi izviđači i planinke. Polaskom u srednju školu, gube epitet “mlađi”. Od 19 do 25 godina izviđači su mlađi brđani i brđanke. Svi preko 25 godina su brđani i brđanke koji svašta mogu da nauče od izviđača, planinka, poletaraca i pčelica.
“Oni nas strašno oraspolože. Oduševljavaju nas svojim izjavama i postupcima. Lepo je kada vidite posle vrlo kratkog vremena šta to dete sve može da uradi i koliko se promenilo,” priča nam ova brđanka sa smeškom.
Odred izviđača dopunjuje mlade mozgove nešto praktičnijim znanjima koja se ne uče u školi. Uče kako da preživljaju u prirodi i sa prirodom. Znaju kako da podignu šator, zapale vatru, vežu različite vrste čvorova. Kao vrlo mali rukuju sekiricom i nožem. Znaju kako da previju ranu i šta da rade u slučaju sunčaince. Kada je zima, pišu novinarske tekstove i prave svoj časopis. Prošle zime u gostima su imali i meteorološkinju. Od svih lekcija Snežana ističe drugarstvo kao najveće bogatstvo.
“Oni žive zajedno, dele šator. Mnogo puta možete da vidite da jedu iz jedne činijice. Sve što imaju, dele. Mislim da svi izviđači izrastu u jako dobre ljude,” priča nam Snežana, dodajući da nije retka pojava da se i iz izviđačkih aktivnosti izrodi i brak.
Tri decenije likovne kolonije
Odred izviđača “Janošik” sa prekidima postoji oko 60 godina. Od 1994. godine organizuju likovnu koloniju sa nazvimom “Tabor paleta”. Snežana se priseća kako je tada bilo više dece, mogućnosti i finansija, da su ljudi bili raspoloženiji i otvoreniji, pa je trajala 10 dana. Učestvovalo je preko sto izviđača iz drugih gradova ali i zemalja poput Bugarske, Slovačke, Rusije i Makedonije.
Ove kolonije održavane su do sredine 2010-ih, kada je odred usporio sa radom, ali se nije gasio. Pre pet godina, rodila se ideja da se odred ponovo probudi. Prošle godine je nakon pauze, održana i kolonija koja je trajala nedelju dana.
Početkom ovog avgusta, zbog finansijskih nemogućnosti ali i drugih obaveza, kolonija je skraćena na samo četiri, ali četiri predivna dana, kaže Snežana. Na koloniji je bilo pedesetak izviđača, koja su osim iz Kovačice, došli i iz Pančeva, Novog Sada, Bele Crkve i drugu godinu za redom učestvovala je i jedna devojčica iz Slovačke.
Slikalo se pastelnim bojama, uljem na platnu ali i staklu, a bilo je i radionca za poletarce i pčelice. Kako bi sve izgledalo kako treba, mentrorisale su Ivana Svetlikova i Tatiana Brtkova Jonašova. Izviđači su imali prilike da obiđu i Muzej Mihajla Pupina u Idvoru i ergelu. Kolonija se završila žurkom i po kojom suzicom.
Pridaj komentár & Dodaj komentar