Početkom marta u Novom Sadu se dogodilo ubistvo i samoubistvo, a mediji su ponovo pali na testu etičnosti. Dnevnu štampu i portale preplavile su proverene informacije ali i neprovereni detalji o stradaloj porodici. Kao sagovornici su uzimani komšije i prolaznici koji ne mogu znati prave informacije. Vrhunac neukusa u izveštavanju bilo je groblje u Bačkom Petrovcu, krcato novinarima i opremom za snimanje.
Novinarka Tamara Skrozza, koja je i članica Saveta za štampu, nezavisnog, samoregulatornog tela koje je osnovano kako bi pratilo etičke standarde štampanih i onlajn medija, kaže da se o ovom događaju izveštavalo kao i o ostalim tragedijama – sa previše nepotrebnih detalja koji zalaze u duboku privatnost stradalih. U takvim informacijama nema javnog interesa, a novinari bi morali da počnu da razmišljaju o posledicama svog delovanja i da uključe empatiju u svoje pisanje.
“Zašlo se u njihove domove, krevete, nacije, opredeljenja verska i sva druga. Spekulisalo se o razlozima zbog kojih je to urađeno. Pogaženo je njihovo dostojanstvo. Tako da ništa novo tu nismo videli, samo što je u pitanju jedna atipična tragedija pa je onda hipertrofiralo to što mediji inače rade u sličnim situacijama”, kaže za Storyteller Tamara Skrozza.
Pojedini mediji su iznosili nepotrebne detalje. Stiče se utisak da je dosta podataka više nagađano nego što ima veze sa istinom. Zašto su pojedini mediji isticali nacionalnu pripadnost?
Tamara Skrozza: „Zato što ne umeju da razlikuju šta je bitno, a šta je nevažno. Zato što idu na eksluzivnost i klikabilnost. Nečija nacija se pominje samo ukoliko ima veze sa razlogom zbog kojeg se o osobi izveštava, na primer, ako je postao žrtva zbog pripadnosti određenoj nacionalnoj grupi. Na primer, Dušan Jovanović, dečak koji je prebijen i ubijen pre gotovo tri decenije u Beogradu, zbog toga što je Rom. U tom slučaju se pominje nacionalna pripadnost, ali to ima direktne veze sa razlogom njegovog ubistva.U svim drugim situacijama ne bi smela da se pominje nacionalna pripadnost, ali mediji to uporno rade. Doduše, u poslednjih nekoliko godina manje nego ranije, ali to i dalje nije iskorenjeno. U ovom slučaju, ako dovodite u vezu etničku pripadnost, moguć je i određen stepen, ne govora mržnje, ali diskriminacije određene etničke grupe.“
Zašto je isticanje nacionalnih odlika u crnoj hronici problem? Kakve to posledice može da ima?
Tamara Skrozza: „Može da produbi stereotipe koji inače postoje o određenoj nacionalnoj zajednici ili grupacijama. Mi smo imali u prethodnom periodu milion priča o migrantima – dvojica migranata se pobila, trojica migranata opljačkala – ne znam šta. To sve širi stereotipe o migrantima. Isto tako, do pre nekoliko godina je bilo sveprisutno isticanje romske pripadnosti. Tako se šire stereotipi da su Romi lopovi, nemoralni, neradnici i td. Tokom ratova je to bilo za Albance i Hrvate.Obično se pominje nacionalna pripadnost za narode sa kojima imamo politički nesporazum, pa se na taj način šire predrasude i stereotipi koji se prenose na politički plan. Jer ako većina smatra da su Albanci grozni, prljavi i zli, onda će i vlastodršcima biti znatno jednostavnije da ostvare svoje političke kombinacije. A ljudi će tako misliti ukoliko se pojavi 200 tekstova kojima se tako nešto ili implicira ili direktno kaže.
Mi smo imali početkom devedesetih serijale tekstove o ustaškim zločinima, o Hrvatima kao pristalicama nacizma, i onda ste imali rat sa Hrvatskom. Za sve sa kojima smo ratovali smo imali jednu uvertiru, jedan intro u medijima, gde su se širili kroz ovakve tekstove stereotipi o tim nacijama.
To sa jedne strane benigno. Može biti da novinari ne znaju, ne razmišljaju, što je veliki greh. Ne misle o posledicama onoga što rade. A s druge strane strane postoji određena grupa novinara i urednika koji vrlo smišljeno to rade, da bi širili stereotipe o grupama sa kojima imamo politički problem, ili sa kojima oni imaju lično problem.“
Da li uopšte ima javnog interesa u crnoj hronici?
Tamara Skrozza: „Apsolutno. Mi moramo da znamo da se ubila familija. To je vest od javnog interesa zato što nam prenosi situaciju u društvu. Ideja medija je da ljudi budu pravovremeno, istinito i objektivno informisani. Ovo je informacija koja ima efekat na sve nas. Objašnjava, opisuje, donosi sliku društva u kome svi mi živimo.To jeste informacija od javnog značaja, ali mediji ne treba da idu do sitnih detalja, koji se tiču privatnost tih ljudi. Dakle može da se objavi jedna informacija, da je reč o ubistvu i samoubistvu, eventualno još neka informacija za koju se proceni da je od javnog interesa, ali ništa više od toga. Nikakva vera, nacija, sekta, nikave budalaštine koje su se pojavljivale u medijima, opisi obdukcionih nalaza. Mislim da čitava naša crna hronika treba da bude jedno pet puta kraća i mislim da bi se tako mnogi problemi u našim medijima i u našem društvu razrešili.“
Zašto novinarima nije mesto na sahranama?
Tamara Skrozza: „U poslednjih nekoliko godina imamo modu odlaska na sahrane. Sad pravimo novi Kodeks novinara Srbije. Jedan od predloga je da bude rečeno da novinari ne izveštavaju sa sahrana, sem ako su u pitanju ljudi koji imaju visoke javne funkcije i koji su od izuzetnog javnog interesa. Svi ostali ljudi imaju prava na privatnost.Kakav je javni interes da prenosimo jadikovke majke koja sahranjuje dete? Kakav je javni interes opis sanduka? Kakav je interes da mi imamo sliku o tome kako je dete u sanduku obučeno? Mi smo pre nekoliko godina imali prenos sahrane u jednom rijalitiju, kada je jednoj učesnici umro otac. Onda su se kamere pojavile na groblju, obavljeni su intervjui sa prisutnima, u tom snimku je bilo svega. Moje pitanje je – koga to zanima?
To je potpuno van javnog interesa.
Sahrana Zorana Đinđića je imala veze sa javnim interesom. Sve ostalo je zadovoljavanje najnižih poriva publike i to ne treba da bude tema medija. Tim pre što su i nesreće u kojima su ljudi stradali detaljno opisane, takođe protivno profesionalnim standardima. Ljudi se zalepe za neku tragediju i onda se o tome izveštava do iznemoglosti.
Recimo, ako je dvoje ljudi poginulo u saobraćajnoj nezgodi, onda se izveštava o stanju tela, da li je čovek bio živ ili mrtav kada je došla policija, u koju bolnicu je prebačen, da li su lekari dali sve od sebe, kako je javljeno familiji. Dakle niz podataka koji zadiru u privatnost ljudi. I onda se završava velikim finalom – na sahrani. Čemu to sve?“
Zašto ljudi imaju potrebu da prate takvo izveštavanje? Da čitaju o takvim detaljima?
Tamara Skrozza: „Ljudi vole krv, znoj i suze. Vole da onjuše privatnost drugih ljudi. To je prosto u prirodi čoveka. S druge strane, u našem slučaju konkretno je podignuta lestvica tolerancije. Danas mi je dovoljno da čujem da je neko poginuo, ali sutra mi samo ta vest više nije dovoljna kao čitateljki. Ja moram da čujem u kakvim uslovima je poginuo. Onda treći dan moram da čujem kako je to porodica prihvatila. Četvrti dan moram da čujem kakva je bila sahrana, petog dana sve najgnusnije detalje. I onda šta imamo? Ako mediji nemaju dovoljno materijala, oni izmisle.Može biti i da postoji urednička namera, da se prosto ljudi zasipaju tim stvarima, da se ne bi bavili drugim stvarima koje jesu od javnog interesa.“
Neminovno je da će se takvi događaji dešavati i u budućnosti. Kako treba izveštavati o takvim događajima? Kako se pravilno o njima izveštava?
Tamara Skrozza: „Najbolji savet koji novinarima može da se da je da razmisle o posledicama svog delovanja. Oni pravila imaju u Kodeksu. Kodeks kaže da se ne sme kršiti dostojanstvo žrtava tragedije. Ne sme da se opisuju tela. Mora da se poštuje privatnost, ne toliko zbog žrtava koliko zbog onih koji iza njih ostaju. Ne daješ nikakve detalje o porodičnim prilikama. Ne razgovaraš sa komšijama, oni nisu relevatni sagovornici.Kodeks novinara Srbije može da se nađe na svim mogućim platformama. Ali ne moraju novinari čak ni ta pravila da čitaju. Treba samo da uključe mozak – kakve posledice može da ima to što oni sada pišu da je osoba koja je počinila ubistvo, a potom i samoubistvo pripadnik te i te nacije. Kako to tu naciju slika i kakav će stav o toj naciji imati ljudi koji čitaju? Da li ta može da se ta nacija generalizuje i da se smatra da su svi pripadnici te nacije takvi?
Treba da razmišljaju o tome kako će reagovati ljudi koji su povezani sa ljudima o kojima izveštavaju. Kako će biti meni ako je neko meni blizak stradao pa čitam o tome u kakvom stanju je bila njegova jetra i kako su ga podizali sa zemlje? To su stvari koje povređuju ljude koji su ostali za onima koji su stradali.
Posao medija nije da zadovoljava ljudožderske apetite svoje razmažene publike. Posao medija je da informišu, edukuju i u nekim situacijama da zabave. U ovom slučaju je sasvim okej da samo informišu. Nema potrebe da se širi priča u detalje.
Crna hronika nije mesto na kome se ljudi zabavljaju, nije rijaliti, krimi roman. Crna hronika je nešto što postoji u medijima da se ljudi obaveštavaju o krivičnim delima koja su počinjena i tačka. Tu se ukazuje na slabosti sistema, slabosti ili efikasnost istražnih organa, ali ništa više od toga.
Dakle, kako treba izveštavati? Kada se nešto desi, ti pritisneš dugme ON na svom mozgu i razmišljaš kakve posledice to može da ima. Takođe, pritisneš ON na svoju empatiju ako je uopšte imaš. I prisetiš se toga da dobar novinar mora pre svega da bude dobar čovek. Ukoliko se te dve stvari uključe, svega ovog što imamo u medijima neće biti.“
Naslovna fotografija: MC Beograd
Pridaj komentár & Dodaj komentar