Eko dizajn naših života

[VIDEO] Ekologija je štednja, kaže profesorka biologije u Magliću Milada Stanković

„Sećam se, kada sam počela da radim u školi, onda smo s generacijom osmaka išli da sadimo drveće na kanal, i to se retko kada ponovilo,“ priseća se Milada Stanković, profesorka biologije u Osnovnoj školi „Žarko Zrenjanin“ u Magliću u razgovoru za Storyteller.

„Jedino u okviru škole sadimo drvo generacije. U toj akciji svaki prvi razred kupi drvo i sa svojom učiteljicom ga posadi kod škole. Kada znaju da je to njihovo drvo, polako počinju da se drugačije ponašaju prema drveću. Ekološki se osvešćuju,“ kaže profesorka biologije u Magliću, koju svi u selu i okolini poznaju kao strastvenog borca za očuvanje zdrave životne sredine ne samo u školi, već i u svakodnevnom privatnom životu. „Motivišemo ih da i kod kuće sade drveće, jer Vojvodina je ravnica kojoj zaista fali drveće. Jer drveće pročišćuje vodu, daje čistiji vazduh, štiti od velikih klimatskih promena.

Zbog ilegalne seče i krađe godišnje nestane hiljade hektara šuma u Srbiji, i to predstavlja najčešće krivično delo protiv životne sredine u poslednjih 10 godina. Prema zvaničnim podacima, oko 30 posto teritorije Srbije je trenutno pod šumama. To, ipak nije dovoljno, posebno ako se šumovitost uporedi  sa Slovenijom, koja ima 70 posto šumovitosti, ali je znatno više u odnosu na oko 17 posto, koliko je posle Drugog svetskog rata bilo u Srbiji. Radnim akcijama pošumljavanja za vreme Jugoslavije procenat pokrivenošću šumom je popravljen. Danas je istočna Srbija bogata šumama, dok u Vojvodini svega šest posto teritorije ima šumu.

I Milada Stanković primećuje da je ogroman postotak šuma posečen:

„Pošumljavanje se smanjilo, a nemamo ni toliko rasadnika,“ kaže ona. „Kada sam se više zamislila nad ovim, shvatila sam koliko mi u Srbiji ne shvatamo da sve dobijamo od prirode – hranu, vazduh koji dišemo, vodu koju pijemo, sve što imamo u kući – je dar od prirode. A ne čuvamo je i ružno joj vraćamo.“

Milada Stanković u razgovoru sa novinarkom. / Foto: Igor Bovdiš

Kao najveće probleme u ekologiji i oblasti očuvanja zdrave životne sredine u Vojvodini, pored nedostataka drveća i šuma, profesorka Stanković navodi i problem pitke vode, čijem povećanju doprinose i plastične ambalaže, odnosno otpad koji iza sebe ostavljaju ljudi.

„Faktički, mi ogromnu količinu te plastične ambalaže, koja je poreklom od nafte, prosto nemamo gde da odlažemo. Znači imamo problem plastike. To nije samo naš problem, već se radi o širem problemu, pošto je sada moda nošenja flašice vode, koja je došla iz Amerike. Pijemo vodu iz plastičnih flaša, verujući da je ta voda zdravija, ali novija istraživanja pokazuju da treba piti vodu sa česme, da je i ona zdravija od one koja se nalazi u plastičnim bocama,“ kaže naša sagovornica.

„Na taj način smanjujemo i potrošnju vode, i potrošnju plastične ambalaže i zagađenje prirode, jer ambalažu od vode nemamo gde da skladištimo. Postoji izjava da je nafta ubica planete Zemlje, jer kada pogledate u sve ekološke katastrofe je umešana upravo nafta – kroz proizvodnju plastičnih flaša i drugih predmeta, grejanje u našim domovima, do derivata od nafte za motore vozila, čija su isparenja štetna.“

 Nafta – ubica planete Zemlja

Kada nafta ili naftni derivati sagorevaju, proces sagorevanja nije kompletan. To znači da se pri tom procesu, osim vode i ugljen dioksida, stvaraju dodatna jedinjenja koja su toksična. Primeri ovih jedinjenja su ugljen monoksid i metanol. Osim toga, čestice čađi zagađuju pluća ljudi i životinja i dovode do srčanih problema ili čak smrti, jer je čađ kancerogena.

Problem leži, ustvari, u pojačanom konzumerizmu ljudi, jer se samo kupuje i kupuje, a ambalaža ostaje iza nas, podseća profesorka.

Buđenje svesti o tome da je planeti Zemlji potrebna zaštita od nas – ljudi?

Mravljim koracima se ekološka svest ljudi menja. Ali ipak se menja. Takvog je mišljenja i Milada Stanković, koja je u temu ekologije jače „zagrizla“ posle 2005. godine, kada se OŠ „Žarko Zrenjanin“ uključila u međunarodni ekološki projekat, koji je pokrenula tadašnja direktorka Gimnazije „Jan Kolar“ u Bačkom Petrovcu Viera Boldocka.

„Posle niza edukacija i praktičnih aktivnosti za podizanje ekološke svesti dece tokom dve godine, koliko je trajao projekat, naša škola je i posle završetka projekta nastavila s radom u ovoj oblasti,“ približava naša sagovornica svoju ličnu, ali i širu školsku odluku da ekologija postane važan deo šireg društvenog delovanja. „Tada je naša škola bila među prvim edukovanim školama u oblasti ekologije i trajno održivog razvoja. Tada smo i zagrizli za ovu temu i od onda smo počeli više da obraćamo pažnju na to kako smo destruktivni prema prirodi.“

U prijatno oktobarsko poslepodne, posle školske nastave a u uređenom školskom dvorištu u Magliću u razgovoru s našom sagovornicom podsećamo se i na to da je u vreme trajanja pomenutog dvogodišnjeg projekta bila aktuelna dekada obrazovanja za trajno održivi razvoj 2005-2015, koju su proglasile Ujedinjene nacije. „To je dosta apstraktna tema i jako je opširna, a ja na to gledam kao na težnju da ove generacije sačuvaju planetu za buduće generacije,“ objašnjava profesorka Milada.

Milada Stanković: „Obrazovanje za trajno održivi razvoj je težnja da ove generacije sačuvaju planetu za buduće generacije.“ / Foto: Igor Bovdiš

Milada Stanković svojim ekološkim delovanjem daje primere učenicima i ostalim građanima. I to ne samo kroz sakupljanje ambalaže na ulici, već naprimer i kroz vožnju bicikla koji na neki način predstavlja sredstvo borbe za opstanak zdrave planete.

„Bicikl je još davnih godina, između ostalog, emancipovao žene da više ne nose korsete i one dugačke haljine,“ kaže ona. „A ja se trudim da bicikl koristim uvek kada mogu i zbog toga što volim da posmatram ptice a kada sedite u autu, ne možete osetiti prirodu kao kada ste na biciklu. Inače sam zadivljena da u Belgiji i Danskoj sve više ljudi koji žive u gradovima voze stalno bicikl, u čemu im je pomogao i sistem, odnosno gradovi, jer su im izgradili veće saobraćajnice pogodne za vožnju bicikla. Na ovaj način se bore i za zdravu životnu sredinu, a ujedno i protiv gojaznosti. U tom smislu me je oduševila vest kada su se ovog leta francuski predsednik Emanuel Makron i danski premijer Lars Rasmusen sastali – na biciklima. Tako bi mogli i mi, ali mi još volimo da se vozikamo kolima, koja troše velike količine fosilnih goriva. Nekako uvek zaostajemo za drugim evropskim državama, koje su uvek deset koraka ispred nas…“

Stanković u svakodnevnom životu radi i druge stvari i radnje koje doprinose očuvanju zdrave životne sredine.

„Svake godine se trudim da posadim drveće, i ja lično, i sa učenicima u školi. Svake godine pokupim žireve ispod jednog hrasta u Bačkom Petrovcu i onda ih na jednoj maloj parceli kod škole posadimo s učenicima. Kada malo porastu, s decom ih ašovima izvadimo i presadimo u maglićkom ataru i zamolimo naše sugrađane da narednih pet godina brinu o njima. Dok ne stasaju. Uvek se obradujem kada vidim drvo koje smo posadili pre pet-šest godina.“

Eko dizajn mog života je težnja da se vratimo životu, koji su živeli naše bake i dede. Ako je to izvodljivo. Mada je teško izvodljivo…

Profesorka biologije, kako sama kaže, se trudi da nauči decu kada pojedu neki keksić ili nešto, da barem ambalažu spljošte i ubace na mesto predviđeno za odlaganje ambalaže (otpada). „Takođe ih stalno napominjem da ne ostavljaju vodu u flašicama kada je bacaju, već da vodu ispuste u životnu sredinu. Da voda kruži u prirodi, jer Zemlja je vodena planeta,“ kaže ona.

U svakodnevnom životu u marketima i dragstorima apsolutno ne uzima kese, jer uvek nosi sa sobom eko torbu. „Iako nekim ljudima deluje kao da sam na pijacu krenula, ne odustajem od korišćenja platnenih torbi, “ smeje se profesorka Milada i dodaje:

„Možda jesu mravlji koraci, ali poslednjih deset godina u okviru naše opštine smo podigli svest ljudi. Sada na ulicama možete videti i reciklažna ostrva, komunalna preduzeća su se ekološki osvestila i shvatila da selo može na mnogo lepši i bolji način da se uređuje.“

Upravo s osećajem da se ipak stvari pomeraju, pozdravljamo se sa profesorkom biologije Miladom Stanković. U tom se profesorka seti da treba naglasiti da se u školi sprovode i razne druge ekološke akcije i to u okviru programa „Za čistije i zelenije škole Vojvodine“ koji od 2009. kao zajednički projekat sprovode Pokrajinski sekretarijat za zaštitu životne sredine i održivi razvoj i Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje. „Drago mi je što deca budu nagrađena izletom u Sremske Karlovce. Mi u okviru naše škole takođe nagrađujemo učenika koji u proleće prvi vidi rodu na školskom odžaku a nagrada je u vidu lopte ili slične sitnice.

Roda. Simbol škole u Magliću i simbol besmrtnosti. / Foto: Igor Bovdiš

RODA – SIMBOL BESMRTNOSTI I PORODIČNIH VREDNOSTI OBELEŽJE JE OSNOVNE ŠKOLE U MAGLIĆU

„Ova roda je preparirana roda koja nam je uginula 2010. godine. Tokom zime 2009. godine, posle njenog odlaska u tople krajeve, mi smo bukvalno uklonili njeno gnezdo, jer je bila kriza za gas, pa smo se plašili da ćemo morati preći na grejanje škole čvrstim gorivom. Kada se u proleće sledeće godine vratila kod nas, na improvizovano gnezdo, koje smo za nju pripremili, nažalost ona je uginula. Bio je 29. maj, kada je naišla oluja i jak olujni vetar je srušio gnezdo dole i roda sa svoja dva mladunčeta je uginula. Odlučili smo da je prepariramo u Novom Sadu, kada smo saznali da je bila stara tri godine, znači neiskusna. Inače, kada je velika oluja ili dugotrajna kiša, rode biraju „manje“ zlo od dva zla: da uginu mladi a da se ona spasi, jer ako bi ona uginula, sigurno bi uginuli i mladunci koji nisu sposobni još da se brinu o sebi. Posle smo uz savete Društva za očuvanje ptica Srbije i pomoć stručnjaka iz Novog Sada, koji nam je poklonio platformu za gnezdo, napravili novo, jer nam je jako važno da očuvamo rode u našoj školi kao simbol naše škole. Pored školskog gnezda, u to vreme smo pripremili još četiri platforme u Magliću i Bačkom Petrovcu uz pomoć inžinjera Zdravka Babina iz Maglića, ali jedino je naše školsko gnezdo aktivno. Nažalost.“

Milada Stanković

Pri odlasku iz maglićanske osnovne škole srećemo se s direktorkom ove školske ustanove Darinkom Milanović, koja uvek podržava svaku ekološku akciju na nivou škole.

„Osnovna škola „Žarko Zrenjanin“ u Magliću učestvuje u raznim ekološkim projektima. Od 2005. godine, kada smo učestvovali u jednom ekološkom projektu, počeli smo na ozbiljniji način da pristupamo temi ekologije i očuvanju životne sredine,“ podseća Milanovićeva. „Prve aktivnosti su bile u vezi sa izradom baštica oko škole, učestvovali smo i u nagradnim konkursima Rotari kluba, na kojima smo dobijali polovne računare. To nam se svidelo i motivisalo na sprovođenje drugih aktivnosti.“

Ona kaže da sve školske aktivnosti u vezi sa ekologijom imaju jedan cilj a to je pre svega edukacija dece. Ovaj cilj polako dostižu preko projekata skupljanja limenki, plastike, papira, elektronskog otpada, baterija, sijalica, stare garderobe.

„To su sve „sakupljačke“ akcije a suština je da se preko praktičnih vežbi, odnosno aktivnosti, formira ekološka svest učenika da treba da vodimo svi zajedno računa o našoj okolini. Tako imamo akcije prolećnog i jesenjeg uređenja okoline i svakodnevno ekološko dežurstvo, gde učenici posle velikog odmora prošetaju oko škole  i sakupe papir i sve ostalo što je u međuvremenu bačeno,“ kaže direktorka Milanović ponosno.

Ekološki redari u osnovnoj školi u Magliću / Foto: Igor Bovdiš

Direktorka Milanović kaže da što se tiče  neke daleke prošlosti, tada nismo imali ovakvu vrstu problema i priču o održivom razvoju, jer ipak smo više vodili računa o prirodi:

„Odnosno, nije bila ni takva tehnologija da je priroda bila u tolikoj meri bila urgožena. Sada je sa ogromnim razvojem problem postao veći. Međutim, ekološko osvešćavanje jako teško ide. Još uvek kod dece primećujemo, bez obzira koliko o tome pričamo i radimo, situaciju da ne mogu da shvate da nije sramota pokupiti otpad, smeće, nešto, već je sramota baciti. Prosto to ne mogu da shvate. To može da se prevaziđe sa zajedničkom akcijom usađivanja odnosa prema prirodi, koju će sprovoditi porodice, škole, državne, pokrajinske i lokalne institucije i na kraju celokupno društvo. Da svi konačno shvatimo da je čista i zdrava priroda ogromna vrednost, jer svest naših ljudi što se tiče shvatanja prirode i održivog razvoja je jako niska…“


Projekat pod nazivom  Eko dizajn naših života je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.


Sviđa Vam se ovaj članak? Podržite nas!

Želite da dobijate zanimljive članke na mejl? Prijavite se na newsletter.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.