ART STORY Priče iz istorije

Zuska Medveđova, skromna seoska devojčica, koja je postala drugačija i posebna   

Od detinjstva sam rado slikala i crtala, još u školi. Kada sam pisala zadaću okretala bih tablicu na drugu stranu i crtala pisaljkom prozore sa ulice. I kasnije, kada sam već odlazila na njivu da radim, povremeno bih pogledala u nebo, a od oblaka i oklonog pejzaža u glavi su mi se stvarale određene slikarske kompozicije koje sam onda u slobodno vreme pokušavala da prenesem na papir.

Učitelj Julijus Kubanji je primetio ove moje sklonosti i nagovorio je roditelje da me pošalju na studije, ali nažalost nije se moglo. Bilo nas je četvoro, tri devojke i brat, ali ni njega nisu mogli poslati na studije, naročito ne kasnije, kad smo izgubili i imetak. A poslati na studije devojku u ono vreme bilo je nepojmljivo.

Zuska Medveđova
Poslušajte podkast „Zuska Medveđova, skromna seoska devojčica, koja je postala drugačija i posebna“ 

Rođena 5. oktobra 1897. godine u Bačkom Petrovcu, – u vreme, kada je u vojvođanskim selima gde su živeli Slovaci i Slovakinje, narodna jednostavnost i rustikalnost pripadala opusu identitetskih obeležja i svakodnevnih vrednosti, pa čak i normi, – Zuska Medveđova, jedna od prvih slovačkih vojvođanskih slikarki, stasala je u porodici, koja je pre svega bila seljačka. To se u znatnoj meri odrazilo i na njenom stvaralaštvu: u tematskom smislu, ali i likovnom shvatanju.

Ali kakvo je to bilo vreme i zašto je tada bilo nepojmljivo poslati devojku na studije?

„To je početak prošlog veka, ona je bila devojčurak. To je bilo vreme pre Prvog svetskog rata, i za vreme prvog svetskog rata, kada je mentalitet bio još drugačiji, a porodice patrijarhalne. Od devojke se očekivalo da će raditi po kući, pomagati, da će čuvati decu, rađati decu. Moraće da nauči da šije, tka, i sve ostale kućne poslove da bi bila dobra supruga i domaćica“, objašnjava etnološkinja Ana Sečova Pinćirova, direktorica Muzeja vojvođanskih Slovaka. „Zuska je i pored svega toga što je morala i naučila da radi u kući, ipak težila ka umetnosti. Kažu da je krišom crtala. Njena majka ju je jednom pitala: “Bože, Zuska, šta će od tebe biti? Šta ćeš biti kad porasteš?”. Ali ona se nije dala.  

Zuska Medveđova, seoska devojčica koja je bila vrlo skromna, bila je patrijarhalno odgajana, i u neku ruku teško joj je možda padalo to što je upravo ona, za razliku od njenih drugarica, postala drugačija i posebna, objašnjava Vladimir Valenćik, likovni kritičar. 

Zuskina “posebnost” nije mogla, i nije ni trebala da ostane skrivena. Nju možemo posmatrati u kontekstu modernizacije društva krajem 19. i početkom 20. veka, kada dolazi do postepenog modifikovanja društvenih obrazaca karakterističnih za ovo područije u kojem još uvek dominiraju patrijarhalna shvatanja o podređenosti žena. Tada je to, zasigurno, bilo još izraženije, i Zuskin iskorak ka ostvarenju svojih želja da studira likovnu umetnost i da se njome bavi do kraja života nikako nije bio lak poduhvat. Bila je to zapravo borba jer i dan-danas svedočimo tome da je emancipacija žena samo delimično ostvarena.

„Sigurno je bila borkinja. Živeti u seoskoj sredini, u patrijarhalnoj sredini, gde vas društvo usmerava na jednu stranu, a s druge strane vas vaše emocije i vaša želja da postanete umetnica ipak vuče na drugu stranu“, smatra Sečova-Pinćirova. „Da, sigurno je bila borkinja i to emotivna! Tvrdoglava. Kažu da je bila jako emotivna, jer ta tvrdoglavost i taj borac u vama izazivaju i tu drugu, osetljivu stranu. Kažu da je bila i jako stidljiva. Znamo da je za vreme studija čitala razne časopise, novine, studije, na različite teme, što nam govori da je bila obrazovana, kulturna i znatiželjna.“         

Zuska Medveđova je bila hrabra i uzor mnogim ženama iz Bačkog Petrovca koje su imale tu snagu da se osamostale.  

Daniela Markova, akademska grafičarka

Zuska Medveđova se dopisivala sa ženama iz značajnih porodica, suprugama i ćerkama značajnih ličnosti, saznajemo od Ane Sečove-Pinćirove. To je sigurno uticalo na nju.

„Svi ti njeni kontakti sigurno su doprineli tome da bude izgrađena, inteligentna umetnica“, kaže naša sagovornica.  

Treba imati u vidu da je ona bila jedna od prvih žena koja se upisala na Likovnu akademiju u Pragu jer do završetka prvog svetskog rata žene nisu imale mogućnost da pohađaju nastavu na likovnim akademijama, naglašava Vladimir Valenćik.

Zuska Medveđova odlazi na studije likovne umetnosti

Zahvaljujući podršci učitelja i kulturnih radnika, ipak uspeva da ode na studije likovne umetnosti. U februaru 1921. godine stigla je u Prag, – priča se, u narodnoj nošnji.

„Zuska Medveđova je dosta kasno odlučila da se školuje. Imala je 23 godine, kada je prvi put pokušala da ode na školovanje u Prag, van svih termina prijemnih ispita i završila je u privatnoj školi profesora Engelmilera“, kaže Vladimir Valenćik i dodaje da se u ovom velikom gradu nije zadržala dugo.

U Prag sam stigla 16. januara 1921. godine u noći sa nedelje na ponedeljak sa dr. Gučom i njegova gospođom. Stigli smo brzim vozom na stanicu Vilson. Po dolasku smo odmah ušli u autobus i odvezli se pravo u hotel „Kod zlatne guske“, gde sam ostala četiri dana, porodica Guča nedelju dana. Trećeg dana mog boravka u Pragu otišli ​​smo kod gospodina profesora Engenmilera…

Zuska Medveđova

Zuska Medveđova se tih dana obukla u svečanu petrovačku odeću i izašla na prepune ulice Praga, piše pisac Pavel Mučaji u knjizi „Pozvana iz sećanja“ iz 2011. godine. Kaže, bila je u potpunosti zadovoljna, a bila je i srećna. Pražani su je upravo takvu prihvatili. Zaustavljali su je, okupljali se oko nje, hvalili njenu nošnju i pitali odakle je.

Zuska Medveđova u narodnoj nošnji 1920. godine

„Kad se setim te fotografije na kojoj je Zuska u narodnoj nošnji, setim se Petrovačke svadbe, gde je ona ustvari naslikala svoj autoportretČ, kaže Daniela Markova, akademska grafičarka i nastavnica likovne umetnosti u osnovnoj školi i gimnaziji u Bačkom Petrovcu, dodajući da je upravo narodna nošnja jako autentična za ovu akademsku slikarku.

Prvi put je izlagala već 1919. godine, na kolektivnoj izložbi u Bačkom Petrovcu tokom prvih Slovačkih narodnih svečanosti koju je priredio prvi školovani slikar kod vojvođanskih Slovaka Karol Miloslav Lehocki. „Medveđova je izlagala male skulpture i osim nje na izložbi su učestvovala i još dva slikara amatera: budući direktor štamparije u Petrovcu Andrej Labat  i budući direktor petrovačke banke Ivan Grunjik“, saznajemo od Vladimira Valenćika.

Ubrzo posle te izložbe, već sledeće godine, članice Društva čehoslovaćkih žena su je pozvale da učestvuje sa njenim slikama na Radišovoj izložbi u Zagrebu.

„U Zagreb je otišla u narodnoj nošnji“, pojašnjava naš sagovornik. „Ustvari ona je sve do odlaska u Prag nosila narodnu nošnju. Poticala je iz seoske porodice i na neki način bi bila za nju sramota da se ona, iz seoske porodice, u Petrovcu gospodski oblači. Gospodski je počela da se oblači tek posle završetka studija u Pragu.“

Prag – Zagreb – Berlin – Prag

U Pragu se ipak ne zadržava dovoljno dugo, već usled finansijskih nedaća napušta privatne časove i sreću u studijama traži u Zagrebu i Berlinu.

„Kasnije je pokušala da se školuje na Akademiji za zanat i umetnički obrt u Zagrebu, međutim bila je u neku ruku razočarana jer tu je školovanje išlo u pravcu primenjene umetnosti za zanatlije, a ona je htela da se bavi slikarstvom i da stvara slike koje nisu primenjene. Ubrzo posle Zagreba pokušavala je da studira u Berlinu. U Berlin je otputovala, ali nikada nije upisala studije. Vraća se u Bački Petrovac i već negde u to vreme u Bačkom Petrovcu organizuje svoju prvu samostalnu izložbu“, priča Vladimir Valenćik.

Zuska Medveđova

Tokom privatnog školovanja u Pragu i izložbi u Petrovcu, o Zuski Medveđovoj se pročulo u umetničko-akademskim krugovima.

„Zahvaljujući nekim ličnostima iz Čehoslovačke koje su u to vreme dolazile na Slovačke narodne svečanosti u Bački Petrovac uspela je 1923. godine da se upiše na likovnu akademiju u Pragu“, zaključuje Vladimir Valenćik. 

Ustvari, prva samostalna izložba Zuski Medveđovoj ponovo otvara joj ponovo, ovog puta širom, vrataza studiranje u Pragu, gde se vraća 1923. godine, polaže prijemni ispit i upisuje se na Akademiju likovne umetnosti kod portretiste Maksa Švabinskog i profesora Jakuba Obovskog.

Nakon šest godina, završava studije, vraća se u Bački Petrovac i započinje svoj slikarski put, koji je u jednom trenutku odvodi i u Slovačku. Godine 1942. preselila se u Bratislavu. Međutim, Zuska nije čeznula za svetom, nostalgija za rodnim mestom, rodnom kućom i rodnim žitnim poljima je uvek bila jača. Svaki put se sa ushićenjem vraćala kući. Ali sudbina je odlučila da se njen ovozemaljski put završi u slovačkom Pezinku 1. februara 1985. Nakon mesec dana urna sa njenim pepelom položena je u grob njenih roditelja i sestara na petrovačkom groblju. Zuzka Medveđova je na kraju ipak uspela da se vrati u svoj rodni Petrovac.

*U ovom tekstu korišćene su informacije i odlomci iz monografije „Zuska Medveđova – Likovno delo“ autora Jana Kišgecija i Vladimira Valenćika i knjige „Pozvana iz sećanja“ autora Pavela Mučaji-a.

Projekat „Rustika kao likovna akustika Zuske Medveđove“ koji realizuje portal Storyteller finansijski podržava Kancelarija za Slovake u dijaspori. Stavovi izraženi u ovom projektu ne odražavaju nužno stavove Kancelarije.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.