Ova priča je zamišljena kao putovanje. Za pun doživljaj priče, preporučujemo čitanje na mobilnom telefonu.
Ova priča delimično je nastala zahvaljujući podršci građana i građanki koji su svojim donacijama u kampanji „Pojačaj glas” podržali pripremu ove priče. Hvala vam što verujete u naš rad!
Kuća Jovane Marković oduvek je bila ispunjena muzikom.
Rokenrol, bluz i rege mešali su se sa dunavskom košavom.
Prebiranje po očevim gramofonskim pločama učinilo je da i sama Jovana postane kolekcionarka.
Počela je pre pet godina, a sada u arhivi ima preko 400 albuma muzike koja je ostavila trag u istoriji rokenrola.
Virtuoznost Brajana Meja iz legendarne grupe Queen inspirisala je Jovanu da i sama proba da na gitari stvara spektakl.
Tada je imala 13 godina.
Gitarijada u Velikom Gradištu inspirisala je nju i njene drugare da naprave bend Corner.
U manjim mestima od Beograda, Novog Sada i Niša izazov je naći mesto za probe.
Muzičari su u njima osuđeni na improvizaciju.
Studio je tako postao trpezarija bubnjara i to ostao do danas.
Problem sa komšilukom, kaže Jovana, nisu imali.
To se moglo videti i kada su prvi put izašli na binu, na Velikogradištanskoj gitarijadi 2023. godine, kada su kao najmlađi bend svirali u revijalnom delu.
Imali su strašnu tremu.
Jovana se seća kako je tada odustala od solaže, jer ju je zbog treme zaboravila.

Mnogo svirki ostavili su iza sebe nakon tog trenutka, a Jovana se na bini oseća sve moćnije.
„Inače nemam mnogo samopouzdanja, ali kada izađem na binu nekako se oslobodim i ono mi samo od sebe dođe”, primećuje Jovana.
Ipak, nemaju svi razumevanja prema drugačijem ukusu.
Jovana se zbog svoje strasti prema distorziji susretala sa predrasudama.
Čula je da su nju je neki ljudi nazivali sektom.
„Išla sam ulicom i bila sam obučena u crno. Neko je počeo da laje na mene. To je bilo baš neprijatno”, priseća se.
Dobro svira za žensko
Darja Cvetković dugo nije osećala kao da pripada negde.
U tinejdžerskom periodu, kada se traga za identitetom, muzički ukus predstavlja sve.
Tinejdžeri biraju da svoja interesovanja dele sa ljudima koji slušaju slične žanrove.
Što je veći grad, preciznije su žanrovske podele među ljudima.
Dok u Beogradu metalci izlaze na različita mesta od pankera, u malim mestima, poput Paraćina, odakle je Darja, za okupljanje glasnih ljudi postoji samo jedno – gradski park.
U tom agregatu ukusa, Darja je bila negde između.
Plejlistu nije ograničavala samo na stvari koje su pravi treš metal ili narodnjaci.
Tako sigurno nije pripadala fenserima, ali se nije u potpunosti uklapala ni sa metalcima.
Red Hot Chilli Peppers, Paramore i Nightwish se nisu uklapali u kalup.
Završila je osnovnu muzičku školu za klavir, ali joj je uvek bila želja da nauči da svira gitaru.
„Naučiću te, kada naučiš osnove muzike”, priseća se Darja očevih reči.
No, njihova pedagoška saradnja se brzo završila. Ti časovi su ponekad završavali frustracijom, jer je bila velika razlika u iskustvu.
Učenje bez prečice
Darja je potom rešila da gitaru nauči sama.

Dok njene ruke maestralno prelaze preko pragova i žica, Darja i dalje ima tremu.
Sve se menja kada stane na binu i pojača distorziju.
„Volim da sviram uživo, da doživim muziku i delim tu energiju sa svetom. Znam da sam dobra”, priča Darja koja u mišićnoj memoriji drži solaže progresivnog metala.
Bina joj daje samopouzdanje koje se onda prostire i na druge oblasti njenog postojanja.
„Kada nešto ne mogu, setim se kako na bini mogu”, deli Darja svoje misli.

„Klavir volim, ali sa gitarom se osećam kao kod kuće”, kaže Darja.
Sa klavirom, dodaje, može se zameniti čitav orkestar.
Gitara je timski igrač.
Zato trenutno traži bend sa kojim bi mogla da svira.
Krajem srednje škole svirala je u kaver bendu.
Nastupa je bilo skoro svakog vikenda.
Sve se završilo kada je upisala fakultet.
„Bila sam veliki štreber. Zapostavila sam instrument. Preozbiljno sam shvatila studije. Mogla sam malo i da živim”, vraća se Darja u prošlost.
Sada je na doktorskim studijama fizike.
Izučava statističku fiziku bioloških i socio-ekonomskih složenih sistema i teoriju složenih mreža.
Socijalne fenomene posmatra kroz prizmu matematike i fizike.
Istražuje kako veštačka inteligencija predviđa.
„Neko je dizajnirao i napravio kockice, ja ih samo slažem u modele”, opisuje Darja svoj rad u nauci.
Sa jednom farmaceutkinjom je razvila model predviđanja rastvorljivosti molekula koji bi značajno mogao da ubrza i pojeftini kreiranje novih lekova.
U pisanju doktorske teze i u sviranju gitare prepreka za saplitanje joj je perfekcionizam.
„Sviranje tačno nije najvažnija stvar u muzici”, svesna je Darja.
Stasala je u zdravom okruženju, pa nije nailazila na osude zbog izlaženja iz rodnih uloga.
Ipak, čula je komentare poput „dobro svira za žensko”.
Zbog toga se iz inata trudi da bude još bolja.
„Ljudi će generalno da misle da nisam dovoljno dobra samo zato što sam žena. Ili će da me potcene ili će da mi daju zasluge samo zbog toga što sam žensko. To je ponižavajuće”, smatra Darja.
Darjina priča nije usamljena.
U Kovačici, u bendu Bunker House, druge devojke grade svoj prostor na sceni na drugačiji način: dok Sara bubnjevima vodi ritam, Hanin glas daje boju i snagu zvuku koji zajedno stvaraju.
Bend kao porodica
Kada je Jana Ćosić bila mala, ugledala se na sina najbolje drugarice njene mame koji je svirao u bendu.
Odlučila je da izabere muziku kao svoj životni poziv kada je prvi put otišla na njegov koncert.
Osnivač Guitar Art Festivala Boško Radojković organizovao je kreativnu radionicu gitare u Vršcu, Janinom rodnom gradu.
Tada je njena odluka bila zapečaćena.

Završila je osnovnu i srednju muzičku školu u Vršcu, Beogradu i Kragujevcu.
Sada studira gitaru na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Preko dana trza najlonske žice, preko noći „poliva” po onim metalnim.
Probe njenog benda Aurum doživljava kao susret sa porodicom.
Na svirkama se, kaže, povezuju na nekom drugačijem nivou.
„Volim ih sve kao da su mi najrođeniji i beskrajno sam zahvalna što imam takve prijatelje i takvu porodicu, pored toga što su mi kolege”, govori Jana o članovima Auruma.

Zato više voli da svira u opuštenijim varijantama nego na velikim festivalima.
„Volim svirke gde profit nije uopšte bitan, nego je bitno da se zezamo sa publikom”, kaže.
Iz sećanja vadi nastup njenog benda na Wind Rock festivalu u Vršcu.
Pravilo je bilo da mogu da odsviraju samo tri pesme.
Aurum je odlučio da svira pet.
„Sviraćemo duplo brže, ali ćemo svirati ono što smo isplanirali”, bio je dogovor.
Ni pretnje da će im ugasiti struju i oteti kablove nisu pomogle da posle treće pesme nastane tišina.
Jana se rado seća tog prvog nastupa svog benda.

U slobodno vreme se bavi modelingom.
Voli da se izražava i kroz modu kao primenjenu umetnost.
Nije se susretala sa mizoginijum jer se tek od skora bavi time.
U metalu, s druge strane, kritičkih komentara za žene uvek će biti, veruje.
Zbog toga svojim radom želi da motiviše više žena da sviraju grublje žanrove i da ih oslobodi straha od društvene osude.
„Na kraju dana, svi smo jednaki”, zaključuje.
O tome kako se taj prostor osvaja zvukom, a ne samo rečima, poslušajte u audio-priči.
„Pretpostavljali su da sam samo fan”
Branislava Kolarov kuvala je atmosferu na žurkam kao DJ Noxia.
Radila je kao muzička novinarka i radijska reporterka.
Bila je u PR timu EXIT festivala.
U međuvremenu je shvatila da želi više da se posveti umetnicima kroz menadžment.
Najpre je sarađivala sa novosadskim bendom Echo Spiritus, a zatim nekoliko godina sa njihovim sugrađanima, bendom Kruz Roudi.
Posao je spajao menadžerku, buking agentkinju, menadžerku turneja, producentkinju spotova i odnose s javnošću.
Osmišljavala je nastup benda Kruz Roudi na Pesmi za Evroviziju, koji je i prošao u finale.
„Nisam sigurna ni da su bendovi sa kojima sam sarađivala svesni punog obima posla koji se dešavao u pozadini”, kaže Branislava kroz smeh.

I koliko god da je pokazivala svoje sposobnosti, na terenu se dešavalo da se automatski pretpostavi da je Branislava samo fan benda, a ne osoba koja vodi logistiku i komunikaciju.
„Zbog toga sam često imala osećaj da moram da budem glasnija, odlučnija i da dodatno dokazujem svoju kompetentnost”, kaže.
Priseća se jednog momenta u bekstejdžu gde je stariji muzičar prišao bendu i pozdravio se sa svima osim sa Branislavom, koja je u tom trenutku bila jedina žena iza scene.
Primećuje da postoje dve krajnosti kada je reč o ženama u muzici.
S jedne strane, mnoge muzičarke osećaju da moraju više da se dokazuju od svojih muških kolega.
S druge strane, žene se na sceni, pogotovo alternativnoj, često predstavljaju kao raritet, pa se njihov rod ističe više nego njihov rad.
„Na domaćoj i regionalnoj sceni imamo izvrsnu novu generaciju umetnica čija muzika zaslužuje da bude slušana i vrednovana prvenstveno kroz kvalitet, a ne kroz rodne etikete”, zaključuje Branislava.
Drugačiju perspektivu ove priče dobićete u Storytellerovom besplatnom newsletteru. prijavite već sada NA NAŠU MAILING LISTU:
