Marija Vasić je u zatvorskoj bolnici. A mi se i dalje pravimo da nas se ne tiče

svg4 minuta čitanja

Danas je 15. maj. Dok ovo pišem iz tihe, skoro pospane svakodnevice naše lokalne zajednice, u Beogradu – daleko od naših pogleda i još dalje od naše pažnje – odvija se drama koja bi trebalo da potrese svakoga ko veruje u ljudska prava.

Marija Vasić, profesorka sociologije i aktivistkinja, odvezena je iz pritvora u zatvorsku bolnicu u Beogradu. Već treći dan štrajkuje glađu i žeđu, protestujući protiv nezakonitog pritvora, protiv nasilja nad pravdom i telom. Njeno zdravstveno stanje je ozbiljno narušeno – jedva govori i ne može da hoda. Porodica i advokati su satima pokušavali da saznaju gde se nalazi, bez uspeha.

U istom tom ćutanju nestaju i petoro ljudi koji su takođe već više od dva meseca u pritvoru – bez konkretnih dokaza, bez presuda, bez istine. Nisu zaboravljeni – o njima se govori na trgovima, univerzitetima, protestima. Studenti i građani konačno traže njihovo oslobađanje, traže pravdu, traže društvo koje ne gazi ljudsko dostojanstvo.

Ali ovde, kod nas, sve to nekako prolazi tiho. Kao da je u pitanju neki tuđi film, neka daleka stvarnost. Na radnim mestima, u školama, na ulicama, u prodavnicama, skoro da se i ne priča o štrajku glađu, o blokadi suda, o studentima i studentkinjama i građanima i građankama koji stoje, sede, skaču, koračaju, trče, voze bicikl, traktor, motor sa porukom: Dosta je bilo. Ne priča se mnogo ni o nepravdi, ni o strahu. A čini se da ih ima – i jednog i drugog.

Možda zato što se ljudi boje da kažu nešto pogrešno. Ili se boje da budu viđeni na “pogrešnoj” strani. Možda su umorni od svega. Možda ne znaju šta da misle. A možda ih niko nije pitao kako se osećaju, da bi uopšte i progovorili.

Zato želim da ovu kolumnu ne shvatite kao osudu, već kao poziv.

Poziv da ne okrećemo glavu. Da ne verujemo da ako se nešto nije dogodilo na našem kućnom pragu – nije i naša stvar. I te kako jeste.

Pravo na slobodu, na zdravstvenu zaštitu, na pravično suđenje, na život bez straha – to su univerzalne vrednosti. One važe za sve, svuda. I prestaju da važe čim mi odlučimo da ih nećemo braniti, čak ni rečju.

Marijin protest nije samo njen. Građani i studenti koji blokiraju sud u Novom Sadu to ne rade samo zbog šestoro pritvorenih. Oni nas podsećaju na osnovna pitanja: kakvo društvo želimo? Kome verujemo? Šta nas se zapravo tiče?

Možda nam treba više hrabrosti da o tome pričamo. Možda nam treba više empatije da osetimo bol drugih. Možda nam treba više poverenja jednih u druge.

Lokalni mediji, poput ovog koji upravo čitate, imaju odgovornost da ne ćute. Jer ako mi ne progovorimo – ko će?

Ako ostanemo nemi – pristajemo.

Ako ćutimo – gubimo i sopstvenu slobodu.

Jer nas se tiče. Svakog od nas.

Naslovna fotografija: Printscreen/YouTube/ Praktican Hedonizam

Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica.

Komentár

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte (spama). Saznajte kako se obrađuju vaši podaci iz komentara.

Prijavite se za newsletter.

Priče koje se polako čitaju. Kao pismo. Jednom mesečno u vašem inboxu.