ART STORY Kultura drugačija

Galerija Zuske Medveđove – kulturni fenomen u Vojvodini

Galéria Zuzky Medveďovej

Nekada kao dugačka i uzana prostorija koja je zbog svojih dugih zidova bila idealna za izlaganje umetničkih dela, pre svega slika, – danas to više nije pravilo – galerija je mesto u kojem vlada umetnost i tišina, koje u simbiozi itekako mogu da budu glasne. 

Takva je i  Galerija Zuske Medveđove , koja je u Bačkom Petrovcu osnovana pre 33 godine, iako se sama ideja rodila još 1984. kada je likovna umetnica čije ime ova kulturna institucija nosi, u svom ateljeu u Bratislavi okupila tadašnje važne ličnosti iz društveno-političkog i kulturnog miljea Bačkog Petrovca i rekla:

“Drago mi je što ste došli. Treba da požurimo sa galerijom u Petrovcu. Napisaćemo testament. I to je to. Moje delo se tu završava. Od onoga što imam u Petrovcu napravite galeriju.”

👆 Poslušajte podkast Galerija Zuske Medveđove, kulturni fenomen u Vojvodini

„Pripreme za otvaranje galerije su nastale početkom 80-tih godina kada je Zuska Medveđova već u ozbiljnim godinama razmišljala o tome – pošto porodice nije imala –  šta da uradi sa svojim slikama i njena želja je bila da ih pokloni Petrovcu i Petrovčanima, njenim sugrađanima“, kaže  Vladimir Valenćik, likovni kritičar  koji itekako poznaje istoriju Galerije Zuske Medveđove jer ju je i sam formirao, usmeravao njen razvoj, i dodaje:

„Kao prava umetnica ona je puno samovala, radila i slikala, međutim, družila se sa pesnikom Pavelom Mučajijem, profesorom, jedno vreme direktorom petrovačke gimnazije, i njegovom suprugom Ksenijom Mučaji i preko njih je svoju želju da pokloni svoje slike Petrovcu prenela i u ovu sredinu.“

Ova njena želja je obavezivala. 

 “Ja, akademska slikarka Zuzka Medveđa iz Petrovca, celo svoje delo koje sam stvorila pod visokim bačkim nebom i tako čudesno lepo nagomilanim oblacima iznad žetelačkih njiva moje Podgore i rodnog kraja, životom i radom sada završeno, poklanjam mojim dragim rodjacima, Petrovčanima i zemljacima u Jugoslaviji. Stvorila sam ga s ogromnom ljubavlju i odricanjem i njihovoj ljubavi ga poveravam. Neka ga vole, kao što sam ja volela njih.”

Zuska Medveđova

Na osnovu pisanog zaveštanja, veći deo likovnih dela Zuske Medveđove je pripao Petrovčanima. Godine 1986. deo bivše osnovne škole daje se na korišćenje Domu kulture u Petrovcu, a sa ciljem otvaranja galerije prilagođavaju se nekadašnje učionice. Mislim da ljudi  u to vreme to nisu tako doživljavali  (uskoro ćete čuti i zašto) ali je Zuska Medveđova ipak tim svojim činom, poklanjanjem svoje likovne zadužbine, učinila dugoročnu uslugu Slovacima u Vojvodini, a Vladimir Valenćik upravo to i potvrđuje.

„Sa tom njenom željom ona je ustvari napravila veliku i ogromnu uslugu ovoj sredini koja ima veliku likovnu tradiciju – u Petrovcu su izložbe kako amatera, tako i profesionalaca, od 1919. godine održavane u kontinuitetu“, objašnjava Valenćik.

Radovi na Galeriji Zuske Medveđove, na zgradi stare osnovne škole u Bačkom Petrovcu,  počeli su paralelno sa radovima na novim prostorima biblioteke u Bačkom Petrovcu koja takođe spada u najstarije u Vojvodini, i te pripreme su trajale nekoliko godina. 

„Kad su se radovi privodili kraju, kao stručnog konsultanta iz Muzeja savremene likovne umetnosti Vojvodine pozvali su tadašnjeg direktora Slobodana Sanadera i on je napravio tehnički plan osnivanja Galerije“, kaže Vladimir Valenćik. „On je napravio izbor slika koje će ići na restauraciju u Narodni muzej u Beograd. Izabrao je 54 slike koje su ujedno sačinjavale prvu postavku sa kojom je i Galerija Zuske Medveđove 1. jula 1989. godine bila i zvanično otvorena“, pojašnjava naš sagovornik.

Atmosfera tokom realizacije projekta „Rustika kao likovna akustika Zuske Medveđove“: Anna Sečova-Pinćirova, direktorka Muzeja vojvođanskih Slovaka, Aleksandra Bučko, producentkinja podkasta i Vladimira Dorčova-Valtnerova, autorka projekta i novinarka. / Foto: © Storyteller

Ta vremena nisu bila nimalo jednostavna.  Na vrata tadašnje Jugoslavije počeli su da kucaju ratovi – isprva tiho i neprimetno, a kasnije sve jače. Nastavlja priču Vladimir Valenćik.

„To su bila vremena posle promena u Novom Sadu, to su bila vremena kada se ono što je sledilo 90-tih godina već u neku ruku osećalo u vazduhu, mada niko se nije nadao onome najgorem do čega je ustvari kasnije i došlo. Ali imam utisak da u celoj toj atmosferi i samo otvaranje Galerije nije prošlo na najadekvatniji način. Nije mu bila posvećena ta pažnja koji je taj događaj po svemu zaslužio“, seća se Vladimir Valenćik.

Nažalost, otvaranje Galerije Zuske Medveđove nije bilo onakvo kakvim sam ga ja zamišljala…. A zamišljala sam ga pomalo poetično, kao u  filmu…subota je i svi su svečano odeveni. Skockani Petrovčani sedaju na svoje bicikle ili pak šetaju do nove kulturne ustanove, kako bi četiri godine nakon smrti Zuske Medveđove bili svedoci važnog kulturnog događaja i imali  mogućnosti da pogledaju 54 restauriranih dela ove naše prve akademske slikarke. 

Pomalo sam tužna što je otvaranje ovake institucije prošlo skoro neprimetno… 

„O svemu najbolje govori činjenica da je medijski odaziv bio veoma slab. Novinar iz štampanog medija došao je na otvaranje bez fotoaparata, napisao je tekst, informaciju da se nešto takvo kao što je otvaranje galerije dogodilo i uz nekoliko prigodnih reči Pavela Mučajia, mene i nekih pesama koje su bile recitovane Galerija je bila i otvorena i tako je to počelo“, kaže Vladimir Valenćik.

Hajde da se mi ipak vratimo u sadašnjost, u 2022. godinu u kojoj je na razne kulturne, umetničke, kreativne načine obeleženo 125 godina od rođenja Zuske Medveđove.

„Danas je Galerija Zuske Medveđove pod upravom Muzeja vojvođanskih Slovaka i Galerija kao samostalni subjekat nije nikada funkcionisala, uvek je bila pod okriljem neke druge kulturne ustanove. Galerijski prostor je ustvari jedini izložbeni prostor koji mi danas koristimo i mislim da galerija ispunjava sve standarde i norme kada je u pitanju prezentacija kulturnog nasleđa Slovaka i njihove likovne umetnosti i ostalih umetnika u Srbiji“, priča  Ana Sečova Pinćirova, direktorica Muzeja vojvođanskih Slovaka  i dodaje:

„Izložbeni prostor je divan, velik, širok, prostran, može da primi različite izložbe.  U tom prostoru izlagali su naši najznačajniji predstavnici likovne kulture, slikari, grafičari, vajari, isto tako i predstavnici naivnog slikarstva i slikari amateri. Izuzetno je značajno što je zahvaljujući dobrom funkcionisanju galerije nastalo i Bijenale slovačkih slikara koje udružuje sve Slovake u Srbiji – likovne umetnike –  koji izlažu svake druge godine. Isto tako imamo bijenale slovačkih umetnika amatera.“

Galeriju Zuske Medveđove možemo na neki način posmatrati kao fenomen u kulturnim i umetničkim okvirima na ovim prostorima. Priču o tome nastavlja Ana Sečova Pinćirova.

„Galerija se razvila u ustanovu visokog nivoa, bez obzira na prostor, i same izložbe kao takve, već i po tome što udružuje likovne umetnike, organizuje konferencije, radi sa decom razne edukativne radionice… Pored likovnih umetnika Slovaka u galeriji su izlagali i drugi likovni umetnici ne samo Slovaci,  a isto tako imali smo i gostujuće izložbe iz raznih drugih mesta i država“, kaže Sečova Pinćirova i dodaje:

„Naravno, vreme je da se galerija otvori široj publici i tako nadoveže i saradnju sa ostalim ustanovama u našoj državi ali i šire. Pošto živimo u multikulturnom prostoru, našom ulogom jestei otvaranje i udruživanje sa drugim ustanovama ovog tipa i značajan je za nas i interkulturalni deo razvoja,“ kaže Ana Sečova Pinćirova, a ovo zaključuje Vladimir Valenćik:

„To što časopis za književnost i kulturu „Novi život“ kao medijum formiranja slovačke književnosti na ovim prostorima znači za manjinsku kulturu Slovaka na ovim prostorima, Galerija Zuske Medveđove i Bijenale likovnih umetnika Slovaka jeste osnovni medijum za postojanje likovnih umetnika.“ 

*U ovom tekstu korišćene su informacije i odlomci iz monografije „Zuska Medveđova – Likovno delo“ autora Jana Kišgecija i Vladimira Valenćika, i knjige Pozvana iz sećanja autora Pavela Mučajia.

Projekat „Rustika kao likovna akustika Zuske Medveđove“ koji realizuje portal Storyteller finansijski podržava Kancelarija za Slovake u dijaspori. Stavovi izraženi u ovom projektu ne odražavaju nužno stavove Kancelarije.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.