Zumiranje stvarnosti

Sa druge strane mobilnih aplikacija za dostavu hrane: Kakva radna prava imaju dostavljači iz ‘Glovo’, ‘Wolt’ i ‘Donesi’?

Digitalne platforme poput Glovo, Wolt, Donesi i CarGo tretiraju radnike kao „nezavisne pružaoce usluga“, a ne kao zaposlene. Time se zaobilaze njihova prava na sindikalno organizovanje i socijalnu zaštitu, zagarantovana onima koji imaju uobičajene ugovore o radu, pokazuje studija Centra za istraživanje javnih politika.

Propisi koji normativno regulišu rad i prava iz rada u Srbiji, pa i Zakon o radu, umesto termina „radnik“, koriste termin „zaposleni“, što podrazumeva potpisan standardni ugovor o radu, i pravo na sindikalno organizovanje garantuju isključivo „zaposlenima“. Stoga su pojedine grupe radnika, posebno onih u atipičnim formama rada kao što su radnici na poslovima dostave preko aplikacija, lišene prava na sindikalno organizovanje, a time i na kolektivno pregovaranje, štrajk i sindikalnu zaštitu.

U Evropskoj uniji za sve koji rade na online platformama moglo bi se smatrati da su radnici, sa pravima koja iz toga proizilaze, izuzev ako oni sami žele da budu registrovani kao samozaposleni. Ovo bi mogla biti inspiracija za pregovore za novo zakonsko rešenje od 2022. godine u našoj zemlji.

Ovako o ovoj temi razmišljaju neki od intervjuisanih dostavljača:

  • „Nemaš šefa, samo izađeš na ulicu i radiš. Slobodan si i biraš sistem koji ti odgovara“.
  • „Ovde rade ljudi svih profila, nema pravila“.

Uslovi angažovanja brojnih radnika ne podrazumevaju zdravstveno osiguranje. Mnogi od njih nisu uopšte ni zainteresovani za ovu temu. Jedan ispitanik je primetio: „To mi ne treba, nisam bolestan“, dok je drugi naveo: „Mislio sam da nađem osiguranje koje bih sam plaćao, ali nisam mnogo razmišljao o tome, nije mi bilo toliko bitno“.

Više drugih ispitanika nije ni znalo da li imaju zdravstveno osiguranje. Iz ovoga se vidi koliko mali značaj platformski radnici pridaju ovom aspektu dostojanstvenog rada:

  • „Rečeno mi je da to ‘Glovo’ obezbeđuje i da to nije vezano za agenciju, ali možda su me lagali, ne znam, nisam se bavio time“.
  • „Jednom sam pao sa motora i slomio ključnu kost pa sam im javio da neću raditi dok se ne oporavim… Nisam radio 35 dana. Osoba iz agencije sa kojom sam bio u kontaktu ponudila mi je 15 evra dnevno dok sam na ‘bolovanju’, ali nisam dobio ništa… Srećom, imam drugi posao, inače bi bilo strašno.“
  • „Ovo treba da bude posao za srednjoškolce, ali pošto je zarada sjajna za naše prilike, ovde dolaze da rade i ljudi sa fakultetskim diplomama.“

Eksplozija rada u platformskoj ekonomiji u svetu

Tokom protekle decenije je širom sveta došlo do eksplozije rada u platformskoj ekonomiji. Rad uz posredovanje platformi prodro je u sve oblasti ekonomske aktivnosti, iz korena izmenivši razumevanje rada i zaposlenosti.

Ni Srbija, poput mnogih drugih zemalja, nije ostala imuna na ovaj fenomen. Pored frilensera koji rade na onlajn digitalnim platformama, odnedavno u Srbiji raste i broj angažovanih radnika preko mobilnih aplikacija za dostavu hrane, kao što su Glovo, Donesi, Wolt, a i za prevoz putnika, kao što je aplikacija CarGo.

Većina tih platformi je u Srbiji aktivna od 2018. ili 2019. godine, izuzev firme Donesi (danas deo lanca Delivery Hero) koja je osnovana još 2006. godine, iako je mobilnu aplikaciju uvela tek 2014. Uprkos njihovom relativno skorašnjem ulasku na tržište, vetar u leđa ovim servisima dala je pandemija kovida-19, što je dovelo do povećanja njihove baze korisnika i broja ljudi koji rade preko platformi.

Prvo istraživanje Centra za istraživanje javnih politika (CIJP) o radnicima preko mobilnih aplikacija ukazuje da “njima nisu dostupna mnoga prava iz standardnog radnog odnosa.”

Branka Anđelković, ko-osnivačica i programska direktorka CIJP-a, kaže da uprkos tome, platforme koje nude usluge putem mobilnih aplikacija privlače značajan broj radnika zainteresovanih da svoj dotadašnji radni odnos na neodređeno vreme i socijalno i zdravstveno osiguranje zamene boljom zaradom i fleksibilnijim radnim vremenom.

U Srbiji na ovim poslovima rade prvenstveno muškarci srednjih godina sa relativno dugim radnim stažom koji imaju srednje ili više obrazovanje. Nasuprot tome, žene se retko bave ovim poslovima. Studenti uglavnom rade nepuno radno vreme, dok ostali rade puno radno vreme.


Preporučujemo i: Samo iskrena podrška pomaže u rešavanju tabu tema


Usled nedostatka radnih mesta i loših uslova koji preovladavaju na domaćem tržištu rada, platforme za prevoz putnika, a naročito za dostavu, predstavljaju relativno atraktivne prilike za posao u Srbiji. One nude neprekidnu ponudu posla, zbog čega radnici mogu da ostvare dobre prihode i određeni stepen finansijske stabilnosti.

Kako se navodi u studiji CIJP, ovako angažovani radnici mogu da zarade između 60.000 i 200.000 dinara mesečno (između 500 i 1700 evra).

“Ta suma daleko viša nego što su ovi ljudi u stanju da zarade na radnom mestu sa sličnim nivoom veština. To je naročito izraženo kod radnika bez formalnih kvalifikacija ili univerzitetske diplome, koji ipak čine manjinu među dostavljačima putem mobilnih aplikacija”, smatra Tanja Jakobi, izvršna direktorka CIJP-a.

Dok studenti najčešće rade nepuno radno vreme, onima kojima je to glavni posao, radni dan traje od osam do 12, ili čak 15 sati. Na mesečnom nivou, oni koji rade najviše skupe 200 do 300 sati mesečno, u poređenju sa većinom zaposlenih koji rade oko 170 sati. Ali, kada se sve sabere, zarada je iluzija, kažu neki od njih.

To je zato što ovih 60.000 i 200.000 dinara mesečno zarađeno uz visoku cenu. Pre svega, iako određuju sva pravila i uslove rada, platforme ne zapošljavaju radnike neposredno već putem posrednika koji radnicima najčešće nude prekarne ugovore o radu, odnosno ugovore o privremenom ili povremenom angažovanju, koji najčešće glase na daleko manji broj radnih sati od onog koji zaista ostvare.

Pored toga, pojedini radnici uopšte i nemaju nikakve ugovore o radu, ili ne znaju šta su potpisali. Njihov odnos sa posrednicima se, po rečima Branke Anđelković, svodi na plaćanje izvesnog procenta agencijama (najčešće od 8% do 15%) da bi na ruke i ređe na račun dobili svoj novac.

Slobodan Golušin, stručni saradnik CIJP-a, dodaje da se mali broj radnika registrovao kao preduzetnici, ali su ovi nameti preveliki za nivo zarade koju ostvaruju, pa kroz jednu preduzetničku radnju najčešće radi jedan legalan preduzetnik i nekoliko njegovih kolega, kojima u kešu isplaćuje zaradu.

“Zbog toga ovaj tip rada u Srbiji karakteriše nepoštovanje načela dostojanstvenog rada, odnosno ograničena socijalna zaštita, bezbednost i zdravlje na radu, stabilnost radnog mesta i mogućnosti za socijalni dijalog”, kaže Golušin.

Da li platformski radnici imaju zdravstveno i penzijsko osiguranje?

Mnogi radnici su u pomenutoj studiji izjavili da ne mare za to. Neki od radnika koje je CIJP intervjuisao rekli su da im zdravstveno osiguranje ne treba „jer su zdravi“, a ni penziono, jer „penzija verovatno neće ni postojati kad ja budem ostario“. Ipak, kada se povrede – a saobraćajne nezgode su u ovom poslu veoma česte – mnogi od njih u potpunosti ostaju bez prihoda i mogućnosti za lečenje, izuzev ako su osigurani preko nekog od članova porodice.

Drugo, teško je reći da li je ovaj iznos od 60.000 i 200.000 dinara bruto ili neto iznos zarade. Naime, radnici od ovog novca plaćaju svoje obroke, troškove nabavke ili popravke vozila, benzina i zamene delova, parkiranja i, kao što smo rekli, najčešće nemaju plaćeno bolovanje ili godišnji odmor, pa na njih gledaju kao na trošak.

Kao sredstvo za rad koriste svoja privatna vozila – automobile, motore ili bicikle, a troškovi amortizacije nisu uračunati u njihove zarade, sami plaćaju kazne za nepropisna parkiranja koja su ponekad neminovna prilikom dostave. Nažalost, ne prepoznaju probleme vezane za bezbednost i zdravlje na radu, već uočavaju samo problem bezbednosti u saobraćaju.

Jedan ispitanik je radio oko 12 sati dnevno ali je bio prijavljen na samo četiri sata mesečno, našalio se da bi mu penzija iznosila oko 2.000 dinara svakog meseca, „sasvim dovoljno za jednu pristojnu nabavku u samoposluzi“.

Konačno, treba napomenuti i da veoma mali broj ispitanika smatra da su penzije bitne. Jedan od njih je to osećanje izrazio rečima:

„Penzije verovatno neće ni da postoje kad ja budem ostario“.

Brojne države u svetu nastoje da odgovore na izazove koje postavlja platformski rad, kako onaj onlajn tako i ovaj preko mobilnih aplikacija. Neke zemlje donose sektorske i zakone o konkurenciji, propise o radu i pravila koja se specifično odnose na onlajn platforme. Srbija se i dalje ne oglašava ni po jednom od ovih pitanja.

Milan Lukić


Želite da dobijate zanimljive članke od Storytellera u mejlu? Prijavite se za newsletter.

Storyteller

Storyteller je online platforma koja promoviše digitalni transmedijalni storytelling u novinarstvu. Upotrebljavajući nekoliko medijskih formata – od klasičnih pisanih reči, fotografija, infografike, kratkih audio i video zapisa i ostalih online alatki – Storyteller donosi reportaže koje predstavljaju ljude i događaje u autentičnom okruženju pokazujući život iz pravog ugla u pravom svetlu. Storyteller je upisom u Registar medija pod registarskim brojem IN000698 postao i zvanični onlajn medij koji svoje medijske usluge pruža dvojjezički: slovački i srpski.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Storyteller

Storyteller je online platforma koja promoviše digitalni transmedijalni storytelling u novinarstvu. Upotrebljavajući nekoliko medijskih formata – od klasičnih pisanih reči, fotografija, infografike, kratkih audio i video zapisa i ostalih online alatki – Storyteller donosi reportaže koje predstavljaju ljude i događaje u autentičnom okruženju pokazujući život iz pravog ugla u pravom svetlu. Storyteller je upisom u Registar medija pod registarskim brojem IN000698 postao i zvanični onlajn medij koji svoje medijske usluge pruža dvojjezički: slovački i srpski.

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.