Ovce prepodne, automobili popodne – Veronika Brnja bira život po svojim pravilima

svg10 minuta čitanja

Dani Veronike Brnje iz Kulpina počinju među ovcama, konjem i kokoškama. Kada završi poslove oko životinja i na imanju, odlazi u automehaničarsku radionicu, gde uči da popravlja automobile. Iako se uzgoj domaćih životinja i automehanika i dalje često smatraju poslovima u kojima dominiraju muškarci, Veronika kaže da sposobnosti ne određuje pol, već odlučnost i spremnost da se stalno uči.

Ljubav prema životinjama prati Veroniku još od detinjstva, ali je tome počela potpuno da se posvećuje 2016. godine. Ono što je u početku bila obična pomoć u domaćinstvu, vremenom je postalo neizostavni deo njenog života, pa se danas brine o skoro 50 ovaca, oko dvadeset jagnjadi, jednom konju, kokoškama i pet pasa, a uz to radi i na njivi i uči da popravlja automobile.

„Moj dan počinje rano ujutru. Najpre hranim ovce, dajem im kukuruz, zatim bale deteline, a dok one jedu, nahranim konja koji dobija ovas i seno. Kada pustim konja u dvorište, na red dolaze kokoške. Hranu im pripremam sama i trudim se da sve bude što prirodnije, jer želim da imam kvalitetna domaća jaja“, opisuje svoju svakodnevicu Veronika.

Kada završi jutarnje poslove, njen dan se ni izbliza ne završava, jer potom odlazi da pomogne dečku u autoservisu.

„On me uči svemu što zna, moj je mentor i postepeno učim da popravljam automobile. Mnogo toga već umem sama da uradim, ali još mnogo toga treba da naučim“, kaže.

Popodne se ponovo vraća kući, gde je čeka drugo hranjenje životinja, priprema sena i vraćanje konja u štalu. Kaže da slobodnog vremena gotovo i nema. Pored svakodnevne brige o životinjama, obavlja i sve poslove na njivi.

„Kosim, grabuljam, baliram ili dovozim detelinu. Moram da pripremim dovoljno hrane za zimu kako bi životinje imale sve što im je potrebno“, objašnjava Veronika.

Upravo fizička zahtevnost spada među najteže delove njenog posla, jer nošenje velikih bala sena zahteva mnogo snage. Uprkos tome, nikada nije pomislila da odustane.

„Nije lako, naročito za žene, jer zahteva zaista veliku fizičku snagu, ali kada čovek nešto zaista želi, može da uspe“, kaže.

Iako takav život zahteva mnogo odricanja i rad od ranog jutra do kasne večeri, Veronika kaže da joj ljubav životinja i njihov napredak predstavljaju najveću nagradu. Na pitanje da li bi mogla da zamisli život u gradu, odgovara bez razmišljanja.

„Ne. Uvek bih izabrala selo. U gradu je sve ubrzano, svi negde žure i ljudi su pod stalnim stresom. Među životinjama taj stres jednostavno nestane“, dodaje.

Iako rad sa životinjama donosi mnogo lepih trenutaka, Veronika kaže da joj najteže pada njihovo uginuće, na koje se čovek nikada u potpunosti ne navikne. Najviše iskustva stekla je uz ovce, pa je vremenom naučila da i sama pomaže pri komplikovanim jagnjenjima.

„Veterinar mi je čak rekao da je ženska ruka manja i da je ženama zbog toga ponekad lakše pomoći pri jagnjenju nego muškarcu. To me je mnogo ohrabrilo. Danas već umem sasvim sama da pomognem pri jagnjenju“, ponosno kaže Veronika.

Jedna od najvećih radosti u njenom životu jeste kobila Kasija, kojom je ostvarila svoj dečji san. Njihov zajednički put, međutim, nije bio nimalo lak.

Sa Kasijom uči i hrabrost i oprez

„Kasija je kod nas stigla krajem jula kao ždrebe, a već 13. septembra slomila mi je dva rebra. Plašila se svega, a plašila sam se i ja, i iskreno, plašim se i danas. Učimo zajedno i iz dana u dan gradimo sve veće poverenje. Kada sam je prvi put izvela van dvorišta, do obližnjeg kanala D-T-D, pri povratku je postala veoma nervozna. Prvi put je skočila i promašila me, ali me je drugi put šutnula pravo u rebra. Pala sam na zemlju, izbila mi je zub i polomila dva rebra. Morala sam u Urgentni centar, gde sam provela dosta vremena dok rebra nisu zarasla“, priseća se.

To nije bilo jedino neprijatno iskustvo. Kasija je ugrizla i njenog dečka. Tada su shvatili da će morati strpljivo da rade na njenom vaspitanju.

„Morali smo postepeno da je odviknemo od takvog ponašanja. Na primer, više joj ne dajemo hranu iz ruke. Uvek je spustimo na zemlju ili u hranilicu kako se ne bi navikla da približava usta ljudskim rukama. Želimo da shvati da nije u redu da ujeda ili se gura prema ljudima“, kaže Veronika.

Iako su njihov zajednički početak obeležile povrede i mnogo straha, Veronika svoju kobilu neizmerno voli. Kada govori o njoj, osmeh joj ne silazi s lica. Kaže da ju je upravo Kasija naučila najvećem strpljenju i poštovanju, kao i da je nakon događaja kod kanala prema njoj razvila posebno strahopoštovanje i da joj od tada prilazi na sasvim drugačiji način.

„I danas učimo jedna od druge. To je proces, ali je zbog toga svaki mali napredak još lepši“, ističe.

Od farme do autoservis

Veroniki u poslovima na imanju najviše pomažu dečko i otac, dok ona dečku uzvraća pomažući u autoservisu. Tako je počela da uči automehaniku i otkrila novo interesovanje.

„Svaki automobil je drugačiji i stalno učim nešto novo. To je još jedan izazov koji me tera da napredujem“, opisuje Veronika.

Podrška zajednice

Podržite Storyteller!

Naš rad zavisi od podrške zajednice. Ako verujete u profesionalno i odgovorno novinarstvo, pomozite nam da nastavimo da istražujemo i objavljujemo priče koje se retko čuju.

Donirajte ovde →

Svoje svakodnevne doživljaje Veronika deli i na društvenim mrežama, gde je prati veliki broj ljudi.

„Klipove sam počela da objavljujem prvenstveno zato što mi daju motivaciju. Nije svaki dan lak, a kada vidim da ljude zanimaju moji snimci i da me podržavaju, to mi daje snagu da nastavim“, priča dalje mlada farmerka.

Međutim, nisu sve reakcije pozitivne. Često se susreće sa potcenjivanjem u automehanici, a mnogi njen rad na farmi komentarišu s predrasudama prema ženama.

„Ne slažem se da su to samo muški poslovi. Žene mogu da urade isto, često uz više logike i strpljenja, iako su muškarci možda fizički jači“, smatra Veronika, dodajući da je upravo takvi komentari dodatno motivišu. Najbolji odgovor je pokazati rezultate, kaže, jer kada čovek nešto radi s ljubavlju, nije važno da li je muškarac ili žena.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, žene u poljoprivredi u Srbiji najčešće imaju ulogu pomažućeg člana domaćinstva, odnosno radne snage. U toj ulozi nalazi se više od petine žena, dok su žene nositeljke poljoprivrednih gazdinstava u svega 15 odsto slučajeva, a više od polovine njih starije je od 65 godina.

Veronikina svakodnevica, međutim, teško se može svesti samo na pomoć u domaćinstvu. Ona za sada ne planira da selo zameni gradom: na imanju je svakog dana čeka novi posao, u autoservisu nešto novo što treba da nauči, a na komentare o „muškim poslovima“ odgovara rezultatima svog rada.

PRIKLJUČI SE VIBER GRUPI

Komentár

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte (spama). Saznajte kako se obrađuju vaši podaci iz komentara.

Prijavite se za newsletter.

Priče koje se polako čitaju. Kao pismo. Jednom mesečno u vašem inboxu.