In memoriam Margareta Benkova 20.11.1983. – 16.12.2024.
Nisam bio blizak prijatelj Margerete Benkove, nego tek daleki poznanik. Ipak, veoma me potresla njena prerana i, za mene, iznenadna smrt. Otići sa ovog sveta na pragu pune zrelosti zaista je velika tragedija i nepravda. Ali, izgleda, da tu porodicu Benka život nikako nije mazio, nego neprestano iskušavao. Margaretin otac Martin nije dugo živeo, a njena majka, Kvetoslava Benkova, tek desetak godina više. A poletna i živahna Margareta, na žalost, najkraće. Da li je slutila da neće dočekati starost i da u tih nekoliko decenija koliko ima na raspolaganju treba da postigne što više?
Nedovoljno sam je poznavao, a, uprkos mojoj želji da postanemo prijatelji, to se nije dogodilo; čini mi se njenom krivicom. Kad god smo se sreli, najčešće u njenom rodnom Bačkom Petrovcu, imala je vremena da razmenimo svega nekoliko rečenica. Stekao sam utisak da je prebrza, neusredsređena i nekako površna. Umela je i da me neočekivano iznenadi. Kada sam joj posle njenog nastupa na Slovačkim narodnim svečanostima uputio preko Facebooka, kao meni nepoznatoj violinistkinji, reči divljenja, napisala mi je da joj još niko nije napisao tako lepo pismo. Baš sam se iznenadio da ju je tih pregršt iskrenih rečenica toliko dotaklo, ali još više docnije jer je dijalog između nas bio sporadičan i nategnut. Jednostavno, imala je premalo vremena, a ja prevelika očekivanja. Obećala mi je da će mi pisati na FB makar dva puta godišnje da je ne bih obrisao iz liste prijatelja. Posle smrti njene majke poslao sam joj reči utehe, ona mi je zahvalila i to je bilo sve. Nikad me više nije oslovila. Nisam navaljivao jer sam već poznavao mnogo umetnika i njihovu nestalnu prirodu. Ono što nisam znao, kao i mnogi od nas, da je njen horizont života bio mnogo bliži. Valjda su lakoća i hitrost kojom je izvodila minijature za violinu bile skriveni odraz te njene iznuđene trke sa vremenom. Koliko li je samo dela ostalo neodsvirano, a priča neispričano.
Osećajući dugo u sebi slabost ona možda nije htela druge ljude da opterećuje svojom bolešću. Ali čovek ne treba da se bori sam. Vitalnost i zdravlje ne dolaze samo iznutra, iz samog čoveka, nego i od drugih, njemu bliskih ljudi. Što ih je više i snaga života je veća. Ne znam kako su protekli njeni poslednji meseci, ali me uznemirava pomisao da je skončala u tuđini bez široke potpore. Ovih sedmica sam baš čitao pripovetke Vasilija Grosmana i neke od njih su me opet vraćale na Margaretu Benkovu.
A hteo sam od Margarete da saznam šta svira, koja muzička dela su joj omiljena, osim Bahovih koje mi je spominjala, šta preporučuje za slušanje, da je povežem sa mojom prijateljicom violinistkinjom iz Japana, da se požalim na svoja iskustva iz Ciriha, preporučim knjige za čitanje… U više navrata sam kolima prolazio kroz Wintertuhr, gde je Margareta stanovala, na putu za Cirih, ali nisam pokušao da je potražim. Poštovao sam njenu privatnost i suzdržanost. Sad kad je više nema mi je žao. Trebalo je ipak da budem uporan, dosadan, da ne dozvolim da se niti našeg poznanstva toliko istanje. A šetajući tako ulicama meni stranog, hladnog i negostoljubivog Ciriha, pomislio sam da se njena ozarenost i veselost nikako ne uklapaju u taj grad i njegovu okolinu. Baš ću je takvu pamtiti: kao vedru, uvek nasmejanu i milu devojku.
Počivaj u miru, Margareta.
Pridaj komentár & Dodaj komentar