Nesvakidašnji čovek

Program ‘Još uvek vozim ali ne hodam’ je nastao sa željom da se naše nezgode nikome ne ponove

Život Slaviše Savića iz Šapca pre te kobne saobraćajne nesreće, posle koje je ostao u kolicima, izgledao je baš kao i život svakog drugog tinejdžera: pun želje za životom, zabavom i uzbuđenjem, želje da sve obaveze odrade što brže i krene u provod. „Tada sam voleo mnogo stvari, ali na prvom mestu su mi bili automobili, brza vožnja, izlasci i zabava“, kaže Slaviša Savić koji već nekoliko godina kroz program „Još uvek vozim ali ne hodam“ Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga kroz iskustveno učenje edukuje mlade ili potencijalne vozače o mogućim posledicama brze ili nesavesne vožnje.

„Te aprilske večeri, pre skoro trideset godina, moji drugari i ja smo se okupili na centru sela u nameri da odemo u diskoteku koja je bila udaljena 10 kilometara. Podelili smo se u dva automobila. Prvo je krenuo moj drug, a ja za njim. U to vreme nisam toletisao da neko bude brži od mene , tako da sam dodao gas i stigao druga…“, seća se Slaviša Savić trenutka, kada se njegov život promenio za 180 stepeni. „U momentima preticanja vozio sam velikom brzinom ali sam previše prišao ivici puta, automobil je skrenuo u levo, ja sam naglo namotao na desno i preleteo kolovoz , pa sleteo u desni kanal koji je bio jako dubok. U kanalu se automobil prevrno nekolik oputa, a od nas petoro, koliko nas je bilo u automobilu, nas trojica, koji nism bili vezani, ispali smo iz automobila.“

Nakon nezgode, Slaviša je završio u kliničkom centru u Beogradu. „Ne sećam se nekih sedam dana, čak ni dana pre i za vreme nezgode.  Prvo sećanje je sedam dana posle nezgode i sećam se bolničke sobe, velikih prozora, visokog plafona i medicinske sestre koja je prišla krevetu i saopštila mi  šta se desilo. U tom momentu, nisam bio svestan situacije i krajnjeg ishoda, smatrao sam da ću se brzo oporavili i da je moja povreda samo trenutno stanje. Bilo mi je krivo što sam propustio odlazak na ekskurziju na Zlatibor“, kaže Slaviša.


Želite da dobijate zanimljive članke u mejlu? Prijavite se za newsletter.


Brz oporavak ipak nije došao. Slaviša posle mesec dana saznaje da će kroz dalji život ići u kolicima.

„Saznanje da ću ostati u invalidskim kolicima je dolazilo postepeno, ali prvi pravi nagoveštaj je došao tek nakon trideset dana boravka u bolnici. Tada su doktori i moja porodica smogli snage i hrabrosti da mi saopšte istinu. A istina je da više nikada neću igrati fudbal sa svojim drugovima, da više neću voziti bicikl. Puna istina je da do kraja života neću hodati…“, seća se Slaviša.

Slaviša Savić nije klonuo duhom, već je pokrenuo program „Još uvek vozim ali ne hodam“

Predaja i odustajanje nikada u Slavišinom životu nije bila opcija, tako ni posle saobraćajne nesreće. „Vrlo brzo nakon izlaska iz bolnice i rehabilitacije, uključio sam se u rad organizacija osoba sa invaliditetom, te sam sve svoje potencijale iskoristio u nastojanju da izgradim novog sebe i krenem dalje sa istim žarom i voljom. Ovoga puta sa dodatnim motivom da se dokažem i pokažem ništa manje vrednim ni uspešnim od svojih drugova koji nisu u invalidskim kolicima“, kaže on.

Slaviša Savić: „Smatram se izuzetno srećnim čovekom.“

Slaviša kaže da se smatra izuzetno srećanim čovekom. „Nastavio sam svoj život, zasnovao porodicu, imam sina od 22 godine, imam posao, zarađujem, vozim i dalje automobil, ali sada na ručne komande. Nakon saobraćajne nesreće sam položio vozački ispit i dobio važeću vozačku dozvolu, jer kada sam sa 17 godina nastradao dozvolu nisam imao.  Sa porodicom putujem, odlazim na koncerte, radim sve one lepe stvari koje rade porodični ljudi…“, kaže Slaviša Savić.

Pre sedam godina u razgovorima sa kolegama iz Slovenije, Slaviša se upoznaje sa programom edukacije mladih, koji je modifikovan i nadograđen, a koji je u saradnji sa Agencijom za bezbednost saobraćaja finaliziran u sadašnjem obliku i nosi naziv „Još uvek vozim ali ne hodam“.

„Program ‘Još uvek vozim ali ne hodam’ je kroz program koji ima za cilj edukaciju mladih, prvenstveno učenika 3. i 4. razreda srednjih škola, vozača ili potencijalnih vozača, kroz oblik iskustvenog učenja, na bazi iskrenih ispovesti žrtava saobraćajnih nezgoda“, opisuje srž programa naš sagovornik.

Prvi projekat ‘Još uvek vozim ali ne hodam’ je nastao 2015. godine i od tada se samo produžava i širi, te je to sada program koji ima podršku Agencije za bezbednost saobraćaja i lokalnih saveta za bezbednost saobraćaja širom Srbije.

„Ovaj program je nastao sa željom da se naše nezgode nikome ne ponove. Radom i specifičnim pristupom kroz program menjamo navike i čuvamo živote,“ kaže Slaviša Savić i dodaje:

„Specifični pristup se ogleda u tome, što je govornik-predavač lice koje je nezgodu doživelo zbog sopstvene greške u saobraćaju i spremno je da iskreno prizna tu grešku i pokaže kajanje. To lice je neko kome mladi sigurno veruju, pošto ne priča o tuđim događajima, već o sopstvenom životu i sopstvenim osećanjima, kao i o svojim pogledima i razmišljanjima pre i posle nezgode. Ni u jednom segmentu svoje ispovesti, to lice ne nameće mladima svoj stav niti ih tera da nešto moraju učiniti, promeniti. Kroz priču se potencira na samosvesnosti i obrazovanju mladih te se posredno nagoveštava da oni iz ove priče trebaju izvući zaključak.“

Drugi razlog za razvijanje programa, kako kaže naš sagovornik, leži u potrebi da se iskoriste preostali potencijali žrtava saobraćajnih nezgoda, kako bi se iz same nezgode izvuklo nešto dobro, kako priča o nezgodi ne bi bila samo sećanje na upropaštenu mladost i životnu grešku. „Žrtve nezgoda pre uključivanja u ovaj program prolaze ozbiljnu obuku od stane stručnjaka za bezbednost saobraćaja, psihologa, pedagoga, stručnjaka za medije, javni nastup i retoriku“, dodaje on.

‘Još uvek vozim ali ne hodam’ već pet godina i u Bačkom Petrovcu

Program se realizuje više od šest godina i do sada je održano preko 450 predavanja u više od 60 gradova i opština u Srbiji za oko 40 hiljada mladih. Ovo su samo neki od rezultata programa ‘Još uvek vozim ali ne hodam’, a Slaviša Savić ističe i permanentno smanjivanje broja poginuli u kategoriji mladih, što je donekle i rezultat aktivnosti ovog programa.

U Srbiji u poslednjih deset godina se svaki dan dogodi oko 100 saobraćajnih nezgoda, 50 povreda se dogodi (lakše i teške telesne povrede) i svakog dana 1-2 lica smrtno strada i to je samo po sebi već dovoljno zabrinjavajući podatak o posledicama saobraćajnih nezgoda, a da ne pričamo o invaliditetu.

Nebojša Stoisavljević

Savet za bezbednost saobraćaja Opštine Bački Petrovac je ove godine polovinom oktobra petu godinu zaredom sproveo kampanju “Još uvek vozim ali ne hodam” upravo u saradnji sa Udruženjem paraplegičara iz Šapca, a u zajedničkoj koordinaciji sa Agencijom za bezbednost saobraćaja i njihovom kampanjom pod nazivom “Um na drum”.


Pročitajte i: Kampanja “Veži pojas, ne prekidaj život” i u Bačkom Petrovcu usmerena na spasavanje života dece, pojedine roditelje uznemirio vizuelni sadržaj kampanje


„Kampanja je namenjena učenicima završne godine-maturantima gimnazije “Jan Kolar” iza Bačkog Petrovca kao pre svega osobama koja stiču pravo (sa napunjenih 17 godina) na upravljanje motornim vozilima“, kaže za portal „Storyteller“ Nebojša Stoisavljević, koordinator Saveta, dodajući da kampanja ima dva dela: teorijski deo gde je učenicima ukazivano pre svega na opasne faktore bezbednosti u saobraćaju i njihovim štetnim i opasnim posledicama (alkohol, umor, psihoaktivne supstance, uticaj telefona i drugih da ih tako nazovem distraktora) uz niz praktičnih primera, dok se drugi deo odnosio na ličnu priču osobe koja je doživela saobraćajnu nezgodu i nažalost stekla trajni invaliditet.

Slaviša Savić u Bačkom Petrovcu

Kako saznajemo od Stoisavljevića, nakon predavanja učenicima su predstavljene i razne vežbe sa takozvanim pijanim naočarima koje simuliraju opasne faktore u saobraćaju (alkohol, droga i umor). „Uz pomoć “pijanih” naočara učenicima je prikazan negativan uticaj alkohola, droge i umora na ljudski organizam, odnosno njihovo negativno dejstvo na psihomotorne sposobnosti čoveka, kao osnovnog faktora bezbednosti saobraćaja u sistemu čovek-vozač-put sa okolinom“, kaže Nebojša Stoisavljević.

„Reagovanje maturanata odnosno srednjoškolaca na ovakve priče o ličnom iskustvu osobe koja preživi saobraćajnu nezgodu i ostane invalid do kraja života je propraćeno izuzetnom pažnjom a bogami bude tu i po koje suze“, približava ovaj edukativni događaj Nebojša Stoisavljević i dodaje:

„Ovakva jedna priča je, koliko god bila stresna, sa srećnim završetkom, pa onda učenici shvate da osoba koja ostane invalid takođe je osoba kao i svi mi i da se ne treba predavati nikada u životu i nastaviti dalje i stremiti ka svojim ciljevima. Konačno, učenicima kroz savete koja im daje osoba sa invaliditetom koja je preživela saobraćajnu nezgodu, se daje do znanja da uvek poštuju saobraćajne propise da budu pre svega odgovorni i savesni učesnici u saobraćaju.“ 

Inače, Savet za bezbednost saobraćaja Opštine Bački Petrovac već godinama prati i analizira stanje bezbednosti saobraćaja na putevima na teritoriji ove opštine, počevši još od 2007 godine pa sve do danas i redovno izveštava odbornike SO Bački Petrovac sa kraćim izveštajem u skladu sa zakonskim odredbama.

Fotografije korišćene u ovom tekstu su iz arhive Slaviše Savića i sajta Opštine Bački Petrovac.

Kliknite TU.
Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.

O autorovi/ke & O autoru/ki

Vladimíra Dorčová Valtnerová

Volim život, novinarstvo i digitalno vreme. Zato sam i postala transmedijalna pripovedačica. Pre toga sam od 2013. do 2017. bila odgovorna urednica nedeljnika „Hlas ljudu“ i njegovog online izdanja. Od januara 2009. do februara 2013. bila sam koordinatorka Odbora za informisanje Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine. U periodu od 2005 – 2008 radila sam kao novinarka, urednica i voditeljka u slovačkoj redakciji TV Vojvodina.
Od oktobra 2008 do aprila 2013 bila sam predsednica Asocijacije slovačkih novinara. Od 1995 – 2000 i 2010 – 2012 bila je članica redakcije omladinskog časopisa „Vzlet“. Dobitnica sam Godišnje nagrade časopisa „Vzlet“ za 2002. godinu, nagrade „Vladimir Dorča“ za 2013. godinu, "Jan Makan st." za 2016., koje dodeljuje Asocijacija slovačkih novinara i godišnje nagrade NDNV-a za izveštavanje u medijima na jezicima nacionalnih manjina i za interkulturalnost u medijima za 2017. U sadašnjosti sarađujem sa časopisom "Nový život" kao članica redakcije, i sa organizacijama, kao što je Nezavisno društvo novinara Vojvodine, čija sam članica, Novosadskom novinarskom školom, časopisom "Politikon" i dr. Sa porodicom živim, stvaram i radujem sa životu u Magliću.

Pridaj komentár & Dodaj komentar

Kliknite ovde da ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.